Ритам

Scenario Džefri Boaraa, sa očiglednim propustima, ipak se uspostavlja kao dobar u kontekstu ovogođišnje produkcije. Da je tandem Koneri-Ford krucijalan za hinkcionisanje filma pokazuje i slaba završnica (u kojoj nema Šona) koja svojom stereotipnošću naruši poprilično dobro vođen zaplet. I dalje pretjerujući u poigravanju sa arhetipovima Spilberg mnogo uspješnije od Bartona uspijeva da na film prenese zakonitosti i suštinu stripa. Cm i revolucionaran, sin džez muzičara, Spajki Li sa svojim filmom „Do the Right Thing” („Uradi pravu stvar”) defmitivno je pokazao da pravi filmove samo „o” i ~za” Cmce. Zbog specificnog dijalekta recepcija ovog filma je u vélikoj mjeri ugrožena, te je, osim da je u pitanju rasizam u Njujorku, teško bilo šta drugo naslutiti. Sve otale nijanse ostaée potpuna enigma za one koji ne ispunjavaju dva aprioma uslova: da su Cmci i Njujorčani. „Mac and Me”/„Mek i ja” Stjuarta Rafila spada u niz onihjanih filmnva koji su, uz španskog režisera Pedra Almodovara, naprosto opsjeli londonske bioskope. Engleski uspjeh Almodovara sa svojim filmovima („Women on the Verge of a Nervous Breakdown” (,Žene na ivici nervnog sloma”) može se objasniti jedino ako se shvati da kalemljenje „engleskog humora” u špansku sredinu Englezi vjerovatno doživljavaju kao interesantan oblik kultume kolonizacije. „Licence to Kill” (,Dozvola za übistvo”), posljednji i bumo najavljivani Džems Bond sa Timoti Daltonom u glavnoj ulozi i Džonom Glénom kao režiserom, u mnogome se razlikuje od prethodnih. Sjajna fotografija i gotovo nevjerovatne akrobatske scene teško da mogu biti nadomjestak za ukidanje Džems Bond premisa, Zaplet uglavnom nepotrebno i šablonski melodramatičan, neođoljivo podsjeća na „Žestoki udarac”,' Dž. Irvina. Bez svih onih divnih Džems Bond spravica i sa smanjenom strašću prema nježnijem polu ovaj film nagovještava da bi sljedeći Bond mogao biti tipična porodična melodrama. „Opasne veze” („Dangerous Liaisons”) S. Frirsa, sa Malkovičem, Mišel Fajfer i Glen Klouz, svakako zauzimaju specificno mjesto u londonskom kultumom životu. Prvo, pred samu premijeru ovog filma londonska pozorišna publika naprosto je bila medijski terorisana istoimenom predstavom, a zatim je uspjeh engleskog režisera u Holivudu bio propraćen istom onom patriotskom gledanošću koja je postojala ove godine u Sarajevu. U kontekstu Frirsovog opusa, koji je dosljedno prezentiran preko televizije, ovaj film je svakako značajan napredak, ali je i tužno podsjeéanje kako su Vadim i Silvija Kristi „radili to mnogo bolje”. Oni koji ovoga Ijeta i jeseni nisu htjeli da „uživaju” u filmovima poput „Karate Kid Ш” ili „Policijska akademija VI” imali su izuzetnu priliku da na engleskoj televiziji odgledaju retrospektive Volšovih i Hjustonovih filmova. „Seks, laži i video trake” koji je stigao i u London, prikazivanje, bas kao i u Americi, u sklopu sa Džo Menelovim filmom JDick”. Ukoliko se uzme u obzir gotovo besramna fasciniranost engleske kritike Kanskim laureatom jednostavno se da zaključiti da je u odnosu na Soderbergov film „Betmen” sutpilno ostvarenje. I dok Soderberg ne poćne da snima za Sidni Polaka svoj 12-milionski projekat (po njegovim izjavama „prvo morn ponovo nešto da doživi”) nadajmo se da će Klint Istvud, Džon Milius i dobri stari Bjejk Edvards, još uvijek opstajati u manjim bioskopima. „Do viđenja kralju” Džona Milijusa i posljednji film Blejka Edvardsa (Skin deep) dva su najzanimljivija filma na londonskom repertoaru, koji se uprkos višemjesečnom igranju i dalje održavaju. Posljednji Milijusov film sa Noltijem čudesna je priča o Amerikancu, „komunisti”, koji postaje kralj. To je i jedini film, pored Istvudovog genijalnog „Bird”/„Ptica”, koji se može smatrati značajnim i relevantnim za cijelu dekadu.

Spike Lee

51