Ритам

za američio radio), pa je i puno srećniji prvi album za novu firmu - Phonogram - „INTO THE MUSIC” (1979.) i „COMMON ONE” (1980.), obdeženi su mukotrpnim pronalaženjem sebe u danima koji su obrisaH svaku uspomenu na onog Van Monisona koji je bio vise nego usputni simbol post-hippy ere.

Kontemplativnost poslednja dva albuma bila je verovatno utočilte od spoljnje navale poređenja sa novim autorima koji su bolje sažimali teme novog vremena u kraće, epske pop pesme - Elvis Costello, Bruce Springsten, Graham Parker - svi su dugovali Van Morrisonu vise nego što bi se na prvi pogled reklo i vise nego što su oni sami o tome govorili. No üh godina se pokazuje da postoje i „beli dečaci i devojčice” koji u Van Morrisonu prepoznaju jedinu vrednu belu muziku trenutka - Dexys’ Midnight Runners vodeni Kevinom Rowlandsom su na prvom albumu - „Searching For A Young Soul Rebels” (1979.) i posebno drugom - „Too-Rye-Ay” ( m 0..) proklamovali da je postojanje „kdtskog soul bratstva” stvar koja postoji i pokreće nekog na ulicama Britanije tog perioda, razdirane tromiUonskom nezaposlenošću i raspadom novotalasne generacije sastava te prvim gorkim plodovima vladavine Margaret Thacher. S~ ta god da je Van Morrison mislio o ovome izgleda verovatnim da je u novim društvenim okolnostima našao preko potrebnu opuštenost, koja je izvor „BEAUTIFUL VISION” (1982.), iznenađujuće svežeg albuma, demonstracije novopronadene volje i snage da se ponovo bude direktan ali i nostalgičan u isti mah - toliko bola i srcanosti u isti mah Morrison odavno nge ispoIjio. Uz ovu, naredna ploča - „INARTICULATE SPEECH OF HEARTH” (1983.) pored toga sto je egzemplami primer „dobrog Morrisonovog naslova”, predstavlja temelj jednog novog Van Morrisona za osamdesete. Ovaj projekt je, naime, otišao u drugi ekstrem od skoro rokičnog prethodnika dono-

seći ambijentalni džez zvuk koji je pokazivao novu samouverenost kroz želju da se novim sredstvima postignu novi umetnički rezultati iste težine kao raniji. Kao da ove dve ploče nisu bile dovoljno izuzetne, posle SENSE OF WONDER, pomalo konvencionalne vizije američkog rhythm and bluesa, usledio je „NO GURU, NO METHOD, NO TEACHER”, remek delo koje je pokazalo da je 1986. Van Morrison na vrhuncu - ovo izdanje je sublimisalo mnoga ranija iskustva, ponovo se upuštajući u preplitanje gudača i duvača na nedokučiv način koji je režirao i izvodio Van The Man, dopuštajući sebi sve one predivne izlete kad odstupajuéi od scenarija pesme jednostavno odluta u čisto stvaranje magije improvizujući neponovljive pevačke finese, kao i uvek kad je bio najveéi. Njegovu najbolju ploču u osamdesetim sledio je ne previse zanimljivi „POETIC CHAMPIONS COMPOSE” (1987.) i saradnja sa The Chieftainsima 1988. na „IRISH HEARTBEAT” (druga ploéa po NME-u te godine). Ovaj album je bio mnogo bliži prosečnom uhu i ukusu zahvaljujuéi tome što je bio sastavljen kao zbirkairskih poskočica i onih tačaka u toj folk muzici koje možete smatrati sprititualnim kao što je balada „She Moved Through The Fair”.

Konačno ovogodišnji „AVALON SUNSET” pokazuje nam povratak jednostavnim rečenicama i najosnovnijim osećanjima, od kojih mistično iskustvo koje nadilazi sve uobičajene religiozne kanone predstavlja osnovnu temu ploče, kao i skoro uvek u osamdesetim. Ne ovde se Van Morrison više ne prepušta eteričnoj instrumetalizaciji ili mrmljanju umesto pevanja - ceo trud se ovde zasniva na što većoj, gotovo asketskoj, jednostavnosti koja ponegde dopušta кгајпје slobodna poređenja sa filmovima Džona Forda. Mističnost je ovde sveprisutna - u trenutku kad veliki broj mlađih slušalaca željnih bilo kakvih „dubljih” iskustava doseže samo do mračnih oblaka The Mission - Sisters Of Mercy - 4 AD produkcije, koji su na pop način saželi i unapredili

„mistimo” u posebnu kategoriju - Van Morrison je poslednjim dodirom svog genija uspeo da i 1989-oj udahne neverovatnu dubinu svetog i ispunjavajućeg dotičući se svakodnevnog i stvamog.

tv, V ez, bluz i folk su izgleda i dalje predUZ lošci kojima Morrison suvereno vlada baratajući raznim ugođajem i sadržajima po svom nahodenju, oblikujući pesme od onih sastojaka koji odgovaraju njegovom planu, krećući se kroz muziku kao tok koji tek njegov glas ispunjava do vrhunca. Premda nikad počastovavan prisustvom medu onima - koji - se - dobro - prodaju, njegov uticaj je ogroman - od U 2 do Springsteena, svuda se može naći teški pečat koji je na drugim autorima ostavio najveéi mistik pop muzike i njen najkompleksniji autor, čovek koji već godinama tvrdi da je svrha njegovog rada da sa publikom ude u trans kojim će izaći van okvira materijalnog sveta. I dodaje kao da je potrebno izvinjenje - „Ja samo kanališem muziku”. Ono što mu kao muzika „dolazi sa nekog drugog mesta”, čini se da se svodi na crpljenje iz istog izvora na kome je „Astral Weeks” stvoren - te ploče koja ga je bez sumnje odredila zauvek, i koja predstavlja ishodište skoro svih njegovih izdanja u 80tim. Jer sva su ona epizode u uvek istom nastojanju ovog najkopiranijeg belog pevača cmih muzičkih formi da poigravajuä se utiscima koje oni daju i kombinujuéi ih sa poetskim vizijama i literaturom stvori novi grandiozan spoj koji će preko mosta do mističnosti i keltskog nasleđa voditi ličnost duhovnoj mudrosti i ispunjenju. Nema mnogo ovako ambicioznih umetnika danas, a samo jedan uspeva (već 25 godina) da živi sa sopstvenom ambicijom da stvori ovu „ličnu duhovnu muziku” i pritom ostatie Čitav Malo ko preživi sebe. Čini se da će to Van’ Morrisonu poći za rukom.

Zoran Ćirić

Dragan Ambrozić

7