Ритам

Cinemana, Premindžera, Velsa, ćak i precenjivani, a Vois je upravo u to vreme (1964) zavrlavao karijeru, jednako briljantno i furiozno, a opet jednostavno i neoptereéeno, kako je poia veka ranije (1912) i započeo. Tek je sredinom sedamdesetih francuski kult-reditelj Pjer Risjen (Pierre Rissient), verovatno najveéi francuski ekspert za američki film, u brojnim Vollovim klasicima otrkio jedinstven autorski kontinuitet, koji je svqjom višeslojnošću i Jamufliranošću”, prevazilazio neretko Forda i Hoksa. U poslednjih desetak godina kult Raula Voila, prerastao je u opštu prihvaćenost, o čemu svedoči i njegovo predstavljanje jugoslovenskoj TV javnosti. Roden 1887 (ili 1892) ukrštene Ipanske i irske krvi (ne daje 11 to njegovim filmovima onu zadivljujuéu, eksplozivnu frenetičnost). Voll je na film stigao vrlo rano, i to kao glumac. Iskustvo stečeno u mladosti kad se bavio kroéenjem divljih konja, donelo mu je prve uloge u vestem filmovima. U jednom od njih primeéuje ga legendami Dejvid Vork Grifit i poverava mu ulogu Buta, atentatora na Linkolna, u svom prevratničkom ostvarenju „Radanje jedne nacije” (1915). Grifit ga uvodi i u misterije sa one strane kamere, postavljajuä ga za asistenta na „Netrpeljivosti” (1916). Nema sumnje, daje ova saradnja u potpunosti izgradila „tehničku” stranu Volšove autorske ličnosti. Ostalo je proizvod njegovog temperamenta i nepokolebljivog životnog svetonazora. Režirajući u nemom periodu nekoliko klasičnih ilmova (Bagdadski lopov, Cena slave, Ljubavi Karmen), Voll se probija u gamituru najpouzdanijih hoKvudskih reditelja, što mu donosi i režiju prvog zvučnog filma u eksterijeru „U staroj Arizoni” (1929). Na izuzetno napomorn snimanju, medutim, Vols gubi desno oko, i mnogo pre Forda uvodi modu famoznih cmih poveza (kasnije i Fric Lang, Nikolas Rej), pa film dovrlava Irving Kamings. Istovreraeno zauvek napulta glumu.

Posle još jeđnog klasičnog filma, vestema „Veliki karavan” (1930), u ko me promoviše Džona Vejna, Vols se u tridesetim posvećuje „lakim” žanrovima, komediji i mjuziklu, postižući vrlo èesto vanserijske rezultate (Arlisti i modeii, Bluz Sent Luisa). Prekretnicu, ipak, predstavlja potpisivanje ugovora sa kompanijom brace Vomer (1939), firmom specijalizovanom za efektne gangsterske mélodrame. Prva koju je Voll realizovao „Burne dvadesete”, označava i početak njegove najkreativnije decenije. Remek delà siede jedno za drugim, pa je čak i kritičaru-cepidlaki telko da se odluči za najbolji Vollov film. „Visoku Sijeru”, jedan od temeljaca filmnoara, ili „Cmu komandu”, jedan od najmračnijih vestema epohe u kome je Džon Vejn impresivan Možda, pre svega „Džentlmena Džima” tipičnu volšovsku romantizovanu biografiju, ovog puta bokserskog asa Džima Korbeta; ili urnebesnu komediju „Ridokosa” u kojoj Rita Hejvort stavlja na muke Kegnija, Ponajviše zagovomika ima vestem-noar „Proganjan” (naročito među elitističkom kritikom), zbog radikalno psihologiziranog lika Roberta Mičama. Potpisniku teksta najdraži je, ipak, vestern „Urmli su u čizmama”, komično-furiozna, ali i relevantna bio-

grafija generala Kastera, sa Erolom Flinom u životnoj ulozi. Pakovana rukom vrhunskog majstora, dva i po časa коНко traje ovaj film, prolete poput istononemačkog bob četverca. Deceniju Voll zaokmžuje još jednim remek-delom, svojim najefekmijim krimićem „Usijanje” (1949), u kome je Kegni paranočni gangster rastrgan Edipovim kompteksom. Pedesete godine, kao bitno obeležje donose kolor, što je iz osnova promenilo vizuelni tretman u Volšovim filmovima. Krimiće sa Bogartom i Kegnijem, zamenjuju avanturistički spektakli sa Gregori Pekom i Rok Hadsonom od kojih su neki (Kapetan Horacio Honblauer, Morski davofi), školske vežbe u korišćenju tehnikolora. Potkraj pedesetih Voll potpisuje jol dva remek-dela, monumetalnu sagu o građanskom ratu „Banda andela”, sa Klerk Geblom u rekreaciji Reta Batlera iz „Prohujalo sa vihorom”; kao i superiorau ratnu dramu „Goli i mrtvi” po romanu Normana Majlera, poslednji veliki film kompanije RKO. Početkom šezdesetih klasični Holivud je na izdisaju, pa mnogi prcživeli veteiarri traže uhlebljenje u Italiji, gde u to vreme vlada ekspazija pepluma (lažni istorijski filmovi). Voll u Italiji režira „Ester i krafja” (1960), ali se vraća u SAD, da bi karijeru okončao poslednjim klasičnim vestemom (pred najezdom špageti i antivestema) „L'daljena trnba” (1964). Po završetku, već ozbiljno narušenog vida i na levom oku, Voll se zauvek povlači iz sveta filma. Ostaje mu energija, ipak, da napiše autobiografiju „Svako u svoje vreme”, koja postaje nezaobilazno štivo u svakom ozbiljnijem proučavanju klasičnog Holhaida. Umro je 31. decembra 1980, u pripremama za novogodilnje slavlje. Ostavio nam je u nasleđe 125 filmova, među njima i neke koj i će se gledati dok postoji Ijudi na zemlji.

Dragan Jeličić

RAOUL WALSH

52