Ритам

Alain CORNEAU INDIJSKO OGLEDALO

A len Korno spada među one reditelje za čiji su opus ozbiljno zakinuti domaći gledaoci. O stvaralaštvu tog značajnog francuskog reditelja uglavnom smo uspeli da se informišemo preko televizije i FEST-a. Na redovnom bioskopskom repertoaru za ovih petnaestak godina, koliko je Korno prisutan kao reditelj, uspeli smo da vidimo samo dva njegova filma „Policijski piStolj 357”; „Pretnja”. Ovaj neshvatljiv odnos prema reditelju koji je zbog svojih kriminalističkih filmova proglašen najdoslednijim nastavljačem tradicije francuskog „crnog filma”, nema racionalnog obrazloženja. Svoja prva rediteljska iskustva Korno je stekao asistirajući Rodžeru Kormanu, Marselu Kamiju, Žozeu Đovaniju i Mišelu Drahu. Setom kriminalističkih filmova („Policijski piStolj 357”, „Pretnja”, „Crna serija” i „Izbor oružja”), Korno postaje kult-reditelj koji svojim destruktivnim filmovima (zbog zanemarujućeg prisustva Zakona-policije) razmatra ključne problème egzistencijalističke literature: relativnost morala, odsustvo ideologizovanosti junaka, nesigurnosti u vlastiti identitet... Frikovi i ljubiteiji krimića su uživali, a onda se 1984. godine Korno u Kanu pojavio sa filmom „Fort Sagan” i nagovestio prelazak medu reditelje koji prave prestižne visokobudžetske filmove. Tim filmom, kao i „Indijskim nokturnom”, izgubio je svoje prethodne sledbenike, kojìma je teško dokazati kako se nije prodao intelektulacima, izgubio u ezoteriji ili našao u ćorsokaku.

INDIJSKI NOKTURNO (NOCTURNE INDIEN) Alain CORNEAU, 1989. Jean-llugues ANGLADE, Clementine CELARIE, Otto TAUSIG, Dipti DAVE trajanje: 110 min.

Ufilmu „Indijski nokturno” glavni junak sledeói trag prijatelja koji je nestao u Bombajskom zalivu polako shvata da se i on sam izgubio, da traganje sve više izmiče negovoj kontroli, cilj njegove potrage postaje sve manje važan, a na kraju i sam glavni junak gubi svoj identitet.

Indija odavno više nije in. Zapravo, njeno prisustvo u filmovima Zapadne civilizacije je zanemarljivo. Indije (kulija, porodica koje žive u vodovodnim cevima, umiranja od У gladi...) gotovo nema ni u indijskim filmovima uprkos megaprodukciji koja je, uzgred redeno, vrhovni pop proizvod srednjo-azijsko-bliskoistodno-severnoafridkog kulturnog kruga. Inđija je bila prisutna kao obećana zemlja Sezdesetih godina i to, pre svega, u medijima koji su ekspresno prodavali instant karmu. Uticaj je, zaista, bio evidentan. Bez, makar i površno shvadenog, indijskog spiritualizma i ornamentike teško bi došlo do vizuelnog identiteta psihodelije. S druge strane, popularnost indijske kulture Sezdesetih godina vezana je uz fascinacije koje su izvesni rokenrol junaci prendi na svoje sledbenike, droge, jogiste, Hare KriSne, transcendentalne meditante... Ljubav je, naravno, kratko trajala i mada su deca porasla daršavi su ostali mokri. Inđijska kultura je nakon Sezdesetih, osim Kama sutre koja je iz drugog žanra, postala sinonim za infantilnost hipija. V Cemu onda putovanje Indijom na koje Korno upuduje svog glavnog junaka kada je Zapad definitivno odustao ođ traženja korena indoevropske civilizacije i prepustio se ciIjevima koji ne teže besmrtnosti, odsustvu temporalnosti, svetlosti i božanstvu? Kao opravdanjem Korno se služi teozofskim naukom i svog junaka pokušava da suodi sa Bogom (samim sobom?). Za taj jeretidki naum neophodno je stvoriti alibi, te stoga Korno traganjem za Bogom objaSnjava kao traganje za prijateljem koji (poput Boga) nema lice. Traganje u kojem ne znamo kako izgleda Objekt traganja. Stalna prisutnost hinduizma u ovom filmu samo je dokaz o izrazito individualistidkom karakteru i obliku religioznosti, bez posrednidke hijerarhije koja postoji (ajatolasi, pape i patrijarsi) u dominantnim reiigijama svela. Mirčea Elijade, čuveni autoritet za religije svela, kaže (a Konto ga siedi); „Problem sudbine doveka, to jest temporalnosti i istoridnosti ljudskog bida nalazi se precizno u srediStu evropske misli i isti problem je od samog početka mučio indijsku filozofiju. Otkride Indije de bili okončano onog dana kada stvaraladke snage Evrope budu iscrpljene.” Otuda se Komoovo smeštanje radnje u Indiji moie sfavatiti kao jedna vrsta reinkarnacije, nastavljanje života pod tuđim identitetom, rušenje materijalističkog kanona o pretvaranju delija u prah. Glavni junak filma „Indijski noktumo” na svom putovanju stiže na ostrvo Elefante na ulasku u Bombajski zaliv i tu vidi ogromnu troglavu statuu koja predstavlja indijsko svelo trojstvo: Brahmu (stvaranje), Šivu (obnavljanje) i Višnu (čuvanje). Susret sa tom statuom glavnog junaka uvlači u teozofsku misteriju i njegov duh sprema za odlazak u prvo indijsko teozofsko druStvo u Adjuru (predgarđu Madrasa) koje je osnovano joS 1883. godine. Vezu izmedu teozofije evropskog i indijskog tipa, Korno uspostavlja suodavanje glavnog junaka sa nemačkim i indijskim predstavnikom tog sfavatala koje je u Zapadnoj civilizaciji prisutno od Plotina, a u indijskoj od prvih dana postojanja religioznosti. Konto svoju ezoteričnost potkrepljuje citiranjem portugalskog pesnika Fernanda de Pesca (Vir to dini sa klasicima iz Velike Knjige poezije svela u filmu „DruStvo mrtvih pesnika”) i nemilosrdnim (za gledaoce) pokazivanjem nakazne devojčice sa parapsiholoSkim modìma. Kornoovo „Indijsko ogledalo”, kao i ostali filatovi o traganju (road movies) nema izrazito dramatski naboj, ali zato ima hipnotičku gamu žute i crvene (osnovnih boja Indije) koje su jeđino naružene dominantnom zelenom (bojom smrti) u sekvenci koja se odigrava u bolnici. Korno nas je, takode, podudio da evrocentridnost ne treba da odreduje recentnu sklonost ka pojedinim kulturama, ved da spiritualni tam-tam (kao najbolji lek protiv stvaranja predrasuda), nesmetano kruži svetom, jer kolektivno podsvesno se obnavlja bez obzira na obidajnost i civilizacijske naslage.

Saša Radojević

52