Ритам

KNJIGE

Nick Cave: King Ink, prepevao Denis Romac, Edicÿa Sum produkcija DOM, SKC Nig, 1990. 185 stranica, 88 dinara. Prije otprilike godinu dana je ovdje negdje, u „Ritmu” objelodanjeno da se ova knjiga, izašla 1988., prodala „u tiiažu od preko 7000 primeraka”, pretpostavljamo u djelome svijetu. Prije tri mjeseca, istu je kod nas objavila produkcija mnogo manje oniričnog i ništa manje metaforičnog naziva no što je „Black Spring Press”, DOm, i prodala je u 2000 kopija, ne dobivši ni jednu recenziju u „zvaničnim” književnim glasilima, odnosno nepriskrbivsi Caveu ono do čega mu je yjerovatno bilo stalo: status književnika. Ono što ovdje intrigira nije „anomalično” jugoslovensko tržište, koje je svojevremeno progutalo vise primjeraka „Solid Gold” Gang Of Four nego cjelokupan ostatak Evrope (izuzevši Ostrvo), niti mogući raskol pop i kabinetskog tipa intelektualca, „američnog” i „evropskog”, kako ih, u ponešto drugačijem konlekstu, imenuje Aleš Debeljak već prosta činjenica da éemo u godinama koje su pred nama biti prisiljeni da pronalazimo i pratimo recepciju Nicka Cavea u oblidma u kojima je možda i ne bismo očekivali. Zato nam, sigumi smo, neće biti uskraćena ni književna nl bilo koja druga „sankcionisanja”, ozvaničenja, pogotovo ako uskoro dobijemo i njegov roman „And The Ass Saw The Angel”, (1989.), koji će pred prevodioca postaviti različite zahtjeve nego „King Ink”, koji se ponaša slično „Svetlima u podrumu duše” i predstavlja krajnje lično videnje i prepjevavanje Caveova svijeta. Na sreéu, on za razliku od Joy Division dovoljno desto štampa tekstove na omotima svojih ploča da je njegova represija nad nama skoro neprimjetna, a mogućnost iščitavanja i prečitavanja možda isuviše laka. A ova knjiga je dovoljno savršen pop da pripada svima.

Džim Morison: američka molitva, „Gradina”, Niš, 1989, izbor i prevod Dragana R. Mašović, 89. str., din. jim morisson: divljina, pjesme 1966-71, izbor; s engleskog preveo i priredio dejan d. marković u „Quorumu” 4/89, 3 din. Ujednom od najstrašnijih epifaničnih, otkrivenjskih, moraenata romana Williama S. Burroughsa „Goli ručak” otkriva nam se Amerika: „stara je, prljava i zla još od pre dolaska doseljenika, pre Indijanaca. Zlo tu čeka." Sušta je, dakle, američka priča - priča o Doseljavanju i sušti je američki užas - užas boravljenja u Gradovima, teitorijama gdje Zlo obitava, Jedno je predmet epike, drugo lirike, i nije začudno što su istinski mitski i istinski veliki vrhunci američke umjetnosti cetiri ploče koje su se pojavile u zadnjih petnaestak godina. „Horses” Patti Smith, „Hejira” Joni Mitchell, „An American Prayer” Jima Morrisona i The Doors the „United States I-IV” Laurie Anderson pripadaju talking book obrascu, koji ujedinjuje u sebe i epsko i lirsko, i Priču i Glas, ali samo jedno od njih dotiče sa ključnog momenta - Dolaska pred Grad. Radi se o Jimu Morrisonu i kraju njegove poeme (tragedije „The Celebration Of The Lizard”, koji je srž ovog mita: „Sutra ulazimo u grad moga rođenja/želim biti spreman”. Data u tako mitskom obliku, Morrisonova potrega za slobodom (kakva nam se pokazuje i u prevodu izuzetne novoobjavljene zbirke „Wilderness”) je bila samosvrhovita, njen spiritus muvens nije bio pobuna - ona je bila sredstvo oslobadanja. Upravo zato „Gradinino” izdanje ne funkcioniše, jer poistovjećuje pjesnika i njegov kontekst, iMorrisona (čiji su „Lord + New Creatures” među naljepše opremljenim knjigama) sraješta u underground izdanje, nesumnjivo subjektivnog izbora prevodioca „Golog ručka”, čiji se rad mora uporediti sa Markovićevim (recimo, prevodenjem „Horsa Latitudes") da bi se mogao procijeniti. Sto sve govori da je istinski rad pripao budućnosti. Gregor Tome: DRUGA SLOVENIJA, Univerzitetna konferenca ZSMS, Kiyižnica revolucioname teorÿe 54, Ljubljana, 1989., 222 strane, 123 dinar. Podnaslov ove knjige nam govori nedvojbeno sve o njenoj temi,ali - naizgled neočekivano za jednu „teorijsko/istorijsku” studiju - i o njenoj emoeiji, što će reći o njenom žanru. On glasi „Zgodovina mladinskih gibanj na Slovenskem v 20. stoletju”, dakle bavi se, kako kaže autor, „supkulturom, sub-politikom i kontrakulturom” ili, kako kažemo mi, potragom za prošlošću nostalgijom. Ova je, opet, vrlo isplativa roba u zemlji u kojoj barem tri od četiri postojeće grupe Novog-Novog Talasa (kako ga je pronicljivo, ali yjerovatno i nehotice imenovao Gordan S, Paunović) žive od „žal’ za mlados’”, premda se Plavi Orkestar, Đavoli i Videosex možda i ne bi potpuno složili s tim. Laibach, oni četvrti, su svojevremeno bili okrenuti „к novi luči”, ali je vjetar u međuvrmenu dunuo na drugu stranu, S „nestankom totalitamih sistema”, te dolaskom „kontra”, „alter”, „sub” grupacija na scenu, a ponegdje i na viast, njihova obilježja, načini djelovanja itd., postaju predmetom nostalgije jednako kao što se to desilo s „teškom industrijom” u vrijeme automatizacije, ili slikovitije rečeno: Laibach nemaju nostalgije, jer oni postoje samo u sjećanjima Kraftwerka. Kako tako baš ne misli veéina slovenaêkog „občinstva”, ova je kpjiga efektan hommage ne samo socijalističkoj, nego i onoj starijoj represiji; ako je „istorija umjetnosti - istorija skandala”, onda je „istorija potkulture - istorija malograđanštine” a u tom je smislu „zgodovina malomeščanstva na Slovenskom”, kako ju predstavlja Tome, nedvosmisleno najinspirativnija (dakle: i najmučnija kod nas. No, iz ove se knjige može saznati i koje bio prvi saksofonist na Balkanu, kako ulogu malovne kulture u savremenom svijetu vidi Cvetko Zagorski u pjesmi „Gramofon”, gdje su se poslijeratni jazzeri krili od Mitje Ribiïida, te šta je sin istoga mislio o panku prije nego što je postao zakleti demokrata. A ako se pogleda „Ars Vivendi” broj 7, u kojem je odštampano i poglavlje o rock’n’rollu, priredeno odavde za AV.-ov temat o slovenačkim pedesetim, saznaéete ne samo ko su bile „Čme mačke” nego i šta ovoj knjizi, osim fotografija, nedoslaje: nostalgija mnogo zamamnija djeluje u magazinu. 21