Ритам

Iza horizonta HOUSE OF LOVE "Fontana" (Fontana)

„You’re love is perfect My love is real” (Never) Spijuni iz kuće ljubavi su se vratili. Nakon dugog izbivanja, prelaska sa „Creationa” na „Phonogram”, niza problema, beskonačnog odgađanja izdavanja drugog, toliko prpblematičnog albuma. House Of Love su se konačno i nepovratno ušunjali natrag u nale života. Svi oni koji su u međuvremenu posumnjali u njihov konačan povratak, bilo zbog neočekivano duge pauze, bilo djelimično razočarani gubitkom nezavisnog statusa svojih ljubimaca mogu konačno odahnuti. House Of Love su pokazali svu svoju veličinu i u možda najvažnijem trenutku karijere, kada su sumnje i nepoyjerenja kulminirali, izdali zaista izvanredan drugi album „Fontana”. Time je same nastavljena jedna velika priča započeta 1986. godine u Camberwellu, Engleska, koja je svoje protagoniste vodila od trona britanske nezavisne scene, do ponovnog početka i dokazivanja izvan nezavisne produkeije. Kao i u slučaju Wedding Present i kod House Of Love se prelaza na oficijelnu etiketu preklopio sa neizyjesnošću koje nosi izdavanje drugog albuma (toliko kobnog za novu generaeiju britanskih nezavisnih bandova). House Of Love su zato nastojali gomilom singlica stvoriti povoljne uyjete za pojavu tog nesretnog drugog albuma. To im je uspjelo tek s trećim singlom, prearanžiranom verzijom debi singla „Shine On” iz 1987. godine. „Shine On” je u potpunosti oslobodio beskrajno toplu Chadwickovu poetiku, u kojoj dominiraju fasciniranost prošlošću, mladenaštvom kao posljednoj slobodnoj aozi života, očaranost nevinošću i snagom ljubavnih osjećaja i ako uz to ustvrdimo da „Shine On” je za potrebe „Fontane” ponovo snimnjen uz daleko bolje studijske uvjete i pored izrazite želje da se konačno napravi hit nije ništa izgubio od prvotne čistoće. Prvo veliko iznenadenje koje je donijela „Fontana” bio je velik broj pjesama, a shodno tome i neyjerovatna dužina ploče (barem za House Of Love), čitavih 50 minuta. No od 12 pjesama sa albuma same je sedam novih (tu su sva tri singla „Never”, „I don’t know why I love you”, „Shine On”, „Hedonist” (sa kompilaeije singlova) u novoj verziji, te „Blind” (B strana singla „Destroy the heart”). Teško je reći da li bi „Fontana" bez tih tragova prošlosti bio jednako dobar album, no stare pjesme nisu bitno narušile koncepciju albuma.

1 tu bismo mogli prestati prigovarati, jer sve ostalo vezano za „Fontanu” naprosto pršti od životnosti i pritajene sjete. Guy Chadwick se konačno afirmirao kao veliki nostalgičar, čeznutijivi poeta, opsjednut prolaznošću vremena, koji u mraku svoje sobe briše prašinu sa starih fotografija prisjećajući se mladosti („Beatles and The Stones - „Look at me, proud of being, proud of being seventee”). yjere u sebe (Hedonist - „Take my heart, take my soul, take my Jesus, take my gold, kill my children, steal my home, but I’m the one”), ljubavnih problema (Someone’s got to love you - „Somebody’s got to love you, somebody’s got to care. Someone’s out in the darkness so you might really not despair), vlastitih grešaka (Blind - „God I’m blind. I’m not an eagle, I’m not a saint to burn away”), traganja za vlastitim identitetom (In a room - „So find out who you are, take a train, use a car”). „Fontana” je održala sve dosadašnje kvalitete HOUSE OF LOVE postepeno üblažujući onu oštru početnu psihodeličnu ertu, uvođenjem raskošnije produkeije, te blagom dozometerične melankolije („Beatles And the Stones”, „Someone’s got to love you”). Guy Chadwick svojira nevidenim poznavanjem klasičnih pop-obrazaca nepogrešivo precizno stavlja svaki ton na njegovo mjesto, koristeći se vlastitom erudieijom samo kao podlogom nesvakidašnjeg muzičkog talenta, ujedinjujući otužno bolnu melodizonost The Only Ones, psihodeličnost Doorsa, melankoličnost Valvet Underground i u vremenu toliko oskudnom herojima uspio je izgraditi netipičnu karizmu neprimjetnog promatrača, koji vrlo snažno doživljava svijet oko sebe, dovoljno senzibilnog da registrira i najmanju promjenu i dovoljno ranjivog da taj intenzivan osjećaj opredmeti na račun vlastitog iskustva. Možda je pomalo pretenciozno House Of Love uz australske The Trifiids, proglasiti jedinim pravim preživjelim liričarima i nostalgičarima, no oni nam zaista ne ostavljaju mogućnost izbora. Sentimentalno - gubitnički Chadwickov image neodvojivo utkan u esenciju retorike House Of Love doje „Fontani”, tom jedinstvenom muzičkom „Amarcordu”, toliko potreban osjeéaj stvamosti i iskrenosti i taman dovoljnu dozu melankoličnosti koja nikad ne prelazi granicu plačljive ispoyjesti, već zadržava monumentalni karakter upečatljivosti životnog postojanja. A, to je, priznat ćete, ponekad zaista teško postiči. Branko Komljenović

DREAM SYNDICATE „LIVE AT RAJI’S” i • - n - - - ; ' '

Sa malim zakašnjenjera izveštavajući vas o nestanku Dream Syndicate, losandeloske postave koja se među rodonačelniciraa zvuka poznatog kao „novi američki rokenrol” svrstava na jedno od par najznačajnijih mesta, naša novina želi da kroz recenziju njihovog oprostajnog koncertnog albuma kaže i dve istine: 1. od svih velikih i manje velikih grupa koje su produžile život rokenrolu u osamdesetim Dream Syndicate su bili najviše otelotvorenje onog gubitničkog duha kojije tako često deo svake prave američke price. Ovo između ostalog i zato što su prvi od pomenute generaeije dobili priliku da snimaju za veliku firmu i što su prebrzo sagoreli na tom zadatku privremeno se raspavši - drugi su u meduvremenu pisali nove rokenrol klasike šavršenije od njih, ali niko to nije radio na način Steve Wynna - čineći da osećate da kroz svoje pesrae hvata dah neophodan za život. Niko, mime, nije radio uzaludnije tako dobre stvari kao Dream Syndicate na svoja prva dva LP-ja (njihov ključni album ostaje debi - „Days Of Wine and Roses” iz 1982., uz koga stoji i kreativno uspeli komercijalno promašeni „Medicine Show” iz 1984.), i niko nije manje profitirao od gotovo opipljivog uticaja na ralade muzičke naraštaje, a da je pritom očuvao svoju jedinstvenost (i na narednim studijskim delima - „Out Of The Grey” i „Ghost Stories”). Petljajući očitu ljubav za siarinski složen gitarski zvuk sa blago Lou Reedovskim vokalom i izvrsnim kratkira pričama „na oštrici življenja” u tekstovima. Dream Syndicate su bili početkom dekade prvi potencijalno veliki bend koji je potpuno izrastao na predlošku koji nije podrazumevao samo direktno preuzimanje iz rhythm and blues nasleđa, već vise ugledanje na neki dmgi veliki bend (u vreme losandeleskog Paisley undergrounda kome su pripadali radilo se o nekritičkora obožavanju šezdesetih ili рге mitologije druge polovine šezdesetih). Krajem dekade Dream Syndicate, jednom prerano sagoreli, iskoristili su momenat da se vrate sebi, svom polazištu skrivenom u pesmama prva dva albuma i - u nečerau što liči na najpametniji trenutak karijere do sada - daju sami sebi auru nostaigije kroz ovaj dupli set mini albuma koji obuhvatasve iole vredne Synnove stvari u njihovom manično-hipnotičkom životu na sceni. Epska „Days Of Wine and Roses”, fino smrtne „Merrittvile” i „Bum”, velike ljubavi stisnute u tri minuta na „That’s What You Always Say”, islorije čudnih likova na „Until Lately” ili čudnih dogadaja na „Halloween”, te poslednja himna mračnog hedonizma - „John Coltrane Stereo Blues”, u svakom slučaju ponos i gorčim neugasle vatre ostaju sada zauvek iza Dream Syndicate. „Live At Raji’s” je spomenik ne samo ovoj grupi vtć i svim ostalim b-rokenrol bendovima (pandan bfilmu), koji su rastrzani lošim uslovima rada i ličnim nesrećama činili da dobra rekenrol pesma opet Jzgleda kao dogadgj. Piramida uspešnih ne bi postojala bez onih koji nisu imali sreće. 2. Dream Syndicate su verovatno jedan od poslednih zapaženijih sastava koji su sa uspehom transformisali rhythm and blues naslede (primivši ga makar iz druge ruke) u neki novi zvuk. U devedesetim ovakvih tradicionalističkih postava bice sve manje, a njihov uücaj biće sve uži. Situaeija u kojoj je jedan ovakav bend mogao da postane uticajan neće se više nikad ponoviti.

Dragan Ambrozić

26