Ритам

treba da bude junak mog filma. Inspiriše me samo ideja održavanje kontinuiteta u rađu, kao i osećaj povratka kući, pogotovo od kada sam često van Baltimorea i od kada se po Hollywoodu igram raznih igara sa producentima. Od posebne je važnosti što Baltimore krije ogromne količine najprefinjenijeg „lošeg ukusa". To mu donosi lepotu koju je teSko prevazići. Posebno impresionira činjenica da ste u sklopu svojevrsnog „preispitivanja” američke prošlosti, filmovima Hairspray i Cry Baby, suptilno izbegavali svaki oblik jeftine politizacije, Naime, i ovde u Kanu, a i u recentnoj americkoj produkciji, pojavilo se više filmova koji se have pedesetim i ranim šezdesetim godinama, ali isključivo iz vizure predvijetnamskog vremena. Utisakje da je daleko, pa i politički, provokativnija ova slika Amerike koju Vi dajete, iako je lišena eksplicitnog političkog angažmana. WATERS: Znao sam! Dakle vi Evropljani ne možete da napravite interyju u kojem bar jedno pitanje neće biti vezano za politiku. Shvatite kao šalu, u svakom slučaju primedba je zanimIjiva i prija mi, mada moram priznati da o njoj nisam razmišljao. Vidite, činjenica je da u nečemu što bi mogli nazvati „mitologijom određenog perioda" leže koreni onoga što će se kasnije događati. Samim tim prikazivanje ključnih stvari jednog vremena uz ogradu da su one ključne po mom mišljenju kao što je, recimo, buntovništvo pedesetih, i!i segregacionističko ključanje šezdeseti u Hairsprayu, jeste istovremeno i bavljenje politikom, ali istovremeno i bavljenje opštim temama. Jer, buntovništvo je uvek prisutno, baš kao što je, često oštra, rasna podeljenost uvek

postojala u Americi. Thko je i danas, samo Sto to niko neće, iz razumljivih razloga, glasno da kaže. Uostalom, u svakoj je naciji potrebna neka druga koju će da mrzi. Ђко je bez sumnje i u vašoj zemlji... U to se možete kladiti... WATERS: S drugestrane eksplicitno bavljenje politikom obavezuje na ono Sto nazivam „preslikavanjem stvarnosti", uz minimum stilizacije, koja je više posledica autorovog političkog, a manje filmskog stava. Nikada nisam voleo filmove koji su se trudili da preslikaju stvarnost. Zato sam uvek nastojao da imam otklon, sak i kroz scenografiju. Obožavam filmove koji jasno pokazuju da su uradeni u holivudskom studiju kada je sve evidentno lažno. Isto tako nikada me ni politika sama za sebe nij interesovala, mada sam glasao na svim izborima od kada sam postao punoletan. I to, zamislite, nikada za onog ko je pobedio. Može li se, posle pedesetih i šezdesetih, u bliskoj buducnosti očekivati i Vaš pogled na četrdesete ili sedamdesete, recimo. WATERS: Moram malo da se odmorim od vraćanja u prošlost, pa će moj sledeći film biti od devedesetim nazvaću ga „Back to the Present". Uopšte, samo me interesuje, šta će to devedesete učiniti užasnim. Sezdesete je takvim učinila muzika Joan Baez, sedamdesete užasavajuća disko-muzika, osamdesete „japiji" i njihova kultura... Još nemam jasnu predstavu o tome Sta bi mogao biti odgovor devedesetih. B