Ритам

nja, premežtanja, nekorišćene đimenzije i preseke, a značenja nam dolaze pomoću jedne pokretne đijagonale koja, na primer, može da obuhvata istu celinu па različitim nivoima. Zbog te nesavršenosti serijali se pojavljuju kao pogodno rešenje. Briše se potreba za originalnošću koja je zaista retka, ali to i nije neki problem pošto svaki deo serijala, svaki nastavak, predstavlja emisiju jeđinstvenosti, jedinstvenih tačaka raspoređenih u odgovarajućem prostoru. Formacije i transformacije samih ovih prostora predstavljaju topološke probleme koji teško mogu da se izraze u terminima stvaranja, početaka ili utemeljenja. Samim tim malo je važno da li se u jednom posmatranom prostoru određena emisija odvija po prvi put, ili je repriza, odnosno nastavak već poznatih elemenata. Važan je odnos prema pravilima polja u kojem su filmski iskazi raspoređeni i u kojem se ponavljaju ili nastavljaju autonomni život. Po čemu prepoznajemo serijal? Imamo iste osnovne likove i slične, ili nadovezujuće, narativne situacije. lako nastavak (serijal) nije isto što i ponavljanje (rimejk), možemo se složiti sa Žilom Delezom koji smatra da je za obe stvari neophodno stvoriti sličan distribucioni prostor, sličan raspored pojedinosti, sličan poredak mesta i položaja, sličan odnos sa institucionalnom sredinom. Dovoljne su, što je paradoksalno, sasvim male razlike koje daju iđentitet, pa iako je ono što se ponavlja "neobično slično, gotovo istovetno" ono je ipak "nešto drugo". Serijali se nalaze u samim korenima istorije filma. U prve dve đecenije istorije filma nemi filmski serijali su bili gotovo dominantna pojava, bcz obzira o kojoj vrsti filma se radilo. Kao ključna tačka navode se vestern serijali Bronko Bilija Andersona. U tadašnjoj masovnoj proizvođnji filmova od dve rolne, veliki deo je otpadao na serijale o Divljem zapadu. Prednost tih serijala bila je u tome što su mogle sa hroničarskom preciznošću đa beleže stvaranje istorije, koja je, kasnije, mitizacijom, pretvorena u filmski žanr. Zajedno sa tim realističkim izvorima kombinovana je vestern literatura čiji su se autori "žrtvovali" za slavu junaka o kojima sa pisali. Time je film stvorio vlastitu tcmatiku i oslobodio se uticaja pozorišta i visoke literature. Uioga filmskih serijala u đoba nemog filma slična je onoj koju danas ima televizija. Oni su informisali, zabavljali, uvodili stalne likove, stvarali glumačke zvezde. Ti serijali su kasnije prerasli u žanrove, pa je tridesetih godina, u vreme njihovog konstituisanja (samim lim i stvaranja reda, zakona i vrhovne instance - Boga) figura oca bila glavni akter. Traumatična iskustva sa prođorom psihoanalize u američki film pedesetih godina prouzrokovala su još drastičniji raskid sa očevima-patrijarsima koji je usleđio šezdesetih, čime je defmitivno izgubljen oslonac u tradiciji. Reditelj

52