Ритам

NICK CAVE &THE BAD SEEDS The Good Son Mute - ZKP RTVLJ Ptvi put sam gledao Nick Cave & the Bad Seeds na koncertu one prekrasne tople jeseni 'B6. Niti mjesec dana ranije u svijetu mu je bio objavljen LP Kicking Against The Pricks, na kojem je obradio pjesme koje najviše voli. Koncert je po svim kritičarskim merilima bio katastrofalan. Zvuk banda se raspadao bez ikakve nade da će ta "underground all star" ekipa u bilo kojem trenutku zazvučati suvislo. Caveova figura, teturala je, skakala i padala po pozornici s mazohističkom samodopadljivošću pijanog kapetana koji se pravi da zna kuda vodi svoju još pijaniju posadu. Svatko, osim onoga tko zna svaki stih njegovih pjesama napamet, proglasio bi taj nastup lakrdijom, no bila je to drama, bolno raspadanje velike rock'n’roll junk bajke, nešto poput hroptanja posljednjeg živućeg dinosaurusa. Nikad neću shvatiti zašto je tada Cave pristao na razgovor. Osim par mucavih pitanja i suhoparnih odgovora koji

su ostali natraci, dobro se sjećam njegova pogleda uprtog u vrh cipela, tek zaraslih rana od opušaka koje je par mjeseci ranije gasio po desnoj šaci, te rečenice: "Nikada necu svirati u Jugoslaviji, jer je to jebena komunistička zemlja". Bilo mi je strašno neugodno, pokupio sam se za deset minuta. Jedino u šta sam bio siguran.poslije tog košmara bilo je da Cave neće slijedeću godinu dana uspjeti napraviti ni jednu pjesmu. Ti mjeseca kasnije objavio je, cini mi se, svoju najbolju ploču - Your Funeral, My Trial. To je po mnogo čemu prelomna ploča. Na njoj Cave po prvi put unutar pjesama pomiruje ono demonsko nasljede potpune neobuzdanosti iz vremena The Birthday Party s "revijalnim" tonom kojim su prožeta slijedeća dva albuma, Tender Prey I netom objavljen! The Good Son. Tu se napokon oslobodio i sovjih opsesija o Elvisu i problemima zatvorenika, posebno onih osudenih na smrt, kojima se bavio na prethodnom albumu, The Firstborn is Dead. Obje ove fiksacije doživjele su svoje zaokruženje i kroz druge umjetičke forme,

Elvis I mitologija američkog juga kroz roman And The Ass Saw the Angel objavljen prošlog leta, a problem zatvorenika muenim filmom The Ghosts of Civil Dead u kojem Cave glumi sporednu ulogu, Dominantnatema albuma Your Funeral... je odnos premaženi, shizoidno raskoljen na odnos prema njoj kao prostitutki I svetici. The Good Son je prvi zaista zajednički produkt Nicka Cavea I the Bad Seedsa. Prije svega zato jer se po prvi put u njegovoj karijeri može sa snimaka kako je ovaj put Cave postavio razumnu distancu prema pjesmama koje pjeva, zauzimajući pri tom gard pjevača, a ne nekoga kome i zadnja stanica u tijelu proživljava ono što pjeva. Drugi problem koji The Good Son otkhva je nešto s 6im će se Cave morati ozbiljno suočiti na idućoj ploči, a to je ukalupljenje u jedan obrazac. Doduše, taj obrazac je potpuno samosvojan, ali predvidljivost je poslednja stvar koju bih mu poželio u budućnosti. Ovom pločom Cave je (barem u Evropi) napokon postao velika zvijezda. Zadržavši vecinu svojih starih fonova, uspio je relativno bezbolno proširiti krug obožavatelja, a to valja eijeniti, Poslije samo jednog preslišavanja albuma (a posebice singla sa obradama Mercy Seat, Deanna i City Of Refuge, nedostupnog našem tržištu/ nije teško zaključiti da se oko Cavea promijenilo skoro sve sto je od njega činilo ijubimea svih koji su žudeli učiniti korak dalje od srednje struje pop glazbe - sve osim njega samog. Nicholas je konačno uspostavio odnos prema sebi, zadržavajući sve ono što je bila glavna značajka njegova rada, ali pretvarajući ga u svima razumljiv idiom. On je shvatio što je camp, a nije zaboravio silovitost emocionalnih naleta svojih nekadašnjih pjesama i nastupa. Usmjehvši se, samo je produbio efekat koji njegove poruke postižu, a većom stilizaeijom omogućio je da one osvoje nove, neslućene prostore. On je zvijezda. On voli svoje obožavatelje. On je Zabavljač,

duvači, koliko njegova svest o istoriji, Daleko od toga da je ovo najbolja ploća elektronske muzike Hi tehnopopa, ali je zato, pokupila u sebe gotovo sve značajne moments tih muzičkih formi iz protekle decenije. Nije stoga, slučajno što Violator izgleda superiorno, kako u odnosu na opskurne elektronske bendove, tako I na erne pro-plesne formaeije, jer važno je, ne samo imati čime, već i znati baratati time. ****

Војап Žikić

LAIBACH Macbeth Mute - ZKP RTVLJ Discipline je unutar NSK nepojamno oslabila I red kao da je bespovratno uzmakao pred haosom. A haos bi - kao nam to govore

zvani i nezvani, od Jeana Baudrillaurda do Dejana Kršića - trebao uz nostalgiju da određuje kraj vijeka, što bi značilo da Laibach Macbethom u taj kraj ulaze opet "preuzimajući trend, a predstavljajući se njegovim začetnicima", značilo bi to da i haos i nostalgija koje dokumentuje Macbeth jesu srz ove plooe, I njen potmuli ethos, A to je, naprosto, laž. No, lako bismo rekli, Laibach žive u laži otkako su se počeli referisati na etiku umjesto na asketiku, na Zahod umesto na Vzhod i proklamovali da estetika od morale ne zavisi; otkako su - umjesto Germanie, namijenjene prodaji - natržište ponudili same sebe kao konkurente Neilu Tennantu i Morrisseyu, Depeche Mode i New Order, To je bilo lako, ali kako reci šta su to Laibach bili

prije nego što postaše pop? I, koliko je to za Macbeth uopšte važno? Sve je to odavno jasno, još od pojave maxi-singlea Geburt einer Nation koji ih je prokazao kao pop grupu kojoj su, potom, promakli recidivi poput Klangschrifft einer Taute I Macbeth, pop grupu čiji je raison d’etre - novae - još uvijek neostvaren i, shodnotome, neuspješnu. A cak i ako bi im dugo pripremani Das Kapital to i postvario, tim se noveem ne bi mogla kupiti ulaznica za Xanadu, jer se ona plaća I dušom, naime odricanjem od bilo čega što nije Zabava. Ući u Xanadu, dakle, za Laibach znaoi odreći se pretenzije na Umjetnost i odreći se remekdjela, što Macbeth neporecivo jest. Tako je haos koji dokumentuje ova ploča - haos u grupi

samoj, koja je sebi dozvolila ovakvu žanrovsku omašku koja je može koštati pop credibilityja, a nostalgija - ono što mi, a freudovski sudivši o omašci - i grupa, osjećamo prema nekadasnjem Laibachu. Slagali se ili ne s vrijednošću žanra unutar kojeg je Macbeth masterpiece, odnosno slagali se s miadim Nietzscheom ili sa starim Nietzscheom kada piše o Wagneru, sigurno je da ploče poput Krsta pod Triglavom definisu ono što "pop" sada nije i da se njihova vrijednost ne može mjeriti instrumentima koje je on uveo, pa to u slučaju Macbetha nećemo ni učiniti. A nezavisno od njega, Laibach izlazi nagrden i u ritama iz protekle dekade i s pravom se možemo zapitati: kakva li mu je to nesrećna sudbina dodijeljena? Znamo li za primjere

Anle Čikara

64