Ритам

Već drugi album »Prljavog kazališta«, zžtim saradnja grupe Film - sa rock kritičarem Dnaženom Vrdoljakom i intermedijalcem Pikom Stančićem, koji malo pomalo monopolizira domaću novovalnu produkciju, kabaretsko kamerni koncept i image grupe Haustor, Police - mimikrija (da li još postoji) Parlamenta, pa onda zlosrećni Kapetan - video zagrebačkog vunderkinda Gorana Gajića, uz još uvijek tajan, ali užurbano pripreman, vjerovatno za jesen, u Zagrebu nastup prvog Yu-studijskog banda, iza kojeg će opet stajati elitna grupacija novovalne inteligencije sve to u gradu Zagrebul A u gradu Beo - gradu, prije svega i dosta davno Kosmetika, Kosmička etika, Kozmetika, najavljena »Lica« (Vladimir Jovanović, Slobodan Konjović, Goran Vejvoda, Marko Pešić, itd.) - rana transpozicija Eno - koncepta u našu nezrelu sredinu, onda Idoli sa svojim sintetisanjem camp revivala i punk iđeologiziranosti, Pamflex angažman grupe »U škripcu«, ambiciozna Anoda Rouge - Gorana Vejvode i drugarice, rocka-bily idolatrija grupe Fifties, totaiistički camp Mijatovićkine družine Via Talas, dosta ranije sofisticirana psihodelia Igre staklenih perli, đa li ima još neštoi? Najavljeni Rad/i/mir, Konstantina Bunuševca... U Sioveniji Zapa anrhizam Buldožera rascjepljen u dvije frakcije - Marko Brecelj stazama čiste avangarde pedesetih, ostatak Buldožera još čvršće za starim dobrim Zapom. Ideologizirana intermedijala Leibah ~. Iznad i oko svega meta - magazin Izgled i Fanzini, fanzini, fanzini. Kada se sve sabere i oduzme, čini mi se da bi London, ovoga časa mogao pozavidjeti jugoslovenskom rocku na nivou sofisticiranosti, Da nije Pankrta, Šarla akrobate i Električnog ne bijaše Bijelog dugmeta I u svijetlim blic - trenucima rane »Riblje čorbe«, singlice i prvog Lp-a »Prljavog kazališta«, čovjek bi se morao upitati, a gdje je tu rock'n'roll?! Ne, ovo nije kritika novotaiasnog trenda (svi nabrojani tom trendu i ne pripadaju), ovo je samo zapitanost pred jednom izuzetno misterioznom situacijom. Otkud u sredini koja za dvadesetak godina pokušavanja uklapanja u госк zbivanja nije uspjela sastaviti pet-šest profesionalnih kompetetnih grupa, odjednom toliko samosvjesti da se uklopi u svjetsku rock-scenu u trenutku njene najviše intelektualiziranosti? I to da se uklopi vrlo uspješno. Mada pitanje izgleda vrlo komplicirano, odgovor je začuđujuće jednostavan. Situacija u svjetskom (u daljem tekstu anglosaksonskom) rocku od šezdesetih godina na ovamo, neprestano je iz faze u fazu, praćena u našoj sredini na najbolji mogući način, ali šamo na nivou svijesti pojedinaca, Razlika između anglosaksonske i YU-situacije je samo u jednom. Kod njih je rock, od pedesetih na ovamo popularna, demokratska muzika, omiljena u masama, u najširim krugovima. Otud i čitava ta silesija omladinskih trendova (hipsteri tediboyi, modovi, rockeri, punkeri, itd.) koja je za nas do Ouadrophenie i punka, izgleđala kao neka vrsta hermetič-

ne ostrvske egzotike. Ono što je na zapadu bio pop - kod nas je čitavo vrijeme bila intelektualna ezoterija podržavana povremeno ođ inteligentnijih tinejdžera. Iz toga slijedi dugo raziiaženje i duboko razlikovanje anglosaksonske i jugoslovenske situacije. Dok je vani rock'n'roll, sviran za široku publiku, jednako za Ijude koji loču pivo, gutaju pilule i šmrču kokain (svako jeimao normalno svoje kult grupe) kod nas je rock'n'roll od samoga početka bio polje posvećenih i prosvijećenih koji su slušali Luksemburg, zatim nabavljali ploče, übrzo potom i muzičke magazine, kao naravno i čitav popratni, okolišni designe i rekvizitarij. Dok se vahi rock razvijao kao područje najrasprostranjenijeg i najpopularnijeg (u oba slučaja uz film) transfera umjetnosti, u Jugoslaviji se rock iskristalisao u zatvoreno polje avangardne ezoterije. Tako se i moglo desiti da heavy-metal (pročitajte još jednom tekst Branka Vu T kojevića) najisprazniji i najbukvalniji trend sirovog rocka, vani namjenjen najneobrazovanijim rock-poklonicima (uopšteno pandan su im naši poklonici novokomponovane muzike), u Jugosiaviji postane uporište kafanske inteiigencije (čitaj nedoškolovani stuđenti fakulteta društvenog smjera i umjetničkih akademija, polunovinari, poluosvješćeni studenti Političkih nauka koji sanjaju o prelasku na književnost, psihoiogiju, filosofiju, naravno i pametni gimnazijalci koje sličan put tek očekuje). Prema tome u našoj sredini se godinama akumulirala intelektualna energija, magnetizirana rockom, koja je prije ili posiije morala eksplodirati, Bioje potreban samo odgovarajući i da stvar eksplodira. Ulogu Gavrila Principa je odigrao punk. Gođinama stiskani u svoju sobu, osuđeni na mansturbaciju, rock-ezoterici su u punku vidjeli svoju veliku šansu. Mnogo toga je punk u njegovoj seobi od Britanije do Jugoslavije, oduzeto, ali mu je pređimenzionirana osobina koja je liječila domaće rane. Punk je muzika koju svi mogu svirati. I svi na sceni, pod svjetlošću reflektora, a poneki i uz light - show. Visoka svijest koja se formirala kpd tanke kreme generacijskih ezoterijskih liđera u 60-tim, masonskim kanalima provučena do generacije sedamdesetih, sada je mogla eksplodirati. Nije važno kako sviraš, važno je- kasnih seđamdesetih (kakvu energiju posjeduješ i kako je posreduješ), ranih osamdesetih (šta misliš dok to radiš). I sve bi bilo u najboljem redu, da'nije mali poremećaja - klizanja zpačenja pojedinih termina, od jedne do druge sredine, od Britanije do Jugoslavije (imajmo u vidu razlike u nivoima kulture). Nije važno kako sviraš u Britaniji znači da od tebe niko ne traži HM - rifovanja do iznemoglosti (B. V.7 - da li je ovo dobra formulacija?), tamo se pretpostavlja da ukoliko izlaziš na scenu znaš da sviraš ono što hoćeš da sviraš, drugo пе mora da te zanima. U našoj situaciji to je značilo: Svi marš na sviranje, ili ipak nešto ranije: Mi sviramo, mi sviramo, jer... A ovaj kulturalni raskorak je pđSljedica pomenutih razlika u statusu rocka u jed-

noj i drugoj sredini. Kao što u riašoj unutrašnjosti (od varošica ka selu sve više i više) svaki normalan mladić i djevojka prvo pokuša otpjevati i snimiti ploču novokomponovane muzike, tako vani svaki mlad čovjek prvo pokuša svirati rock, pa tek.onda misliti o njemu. Kod nas je istorijskom anomalijom (koja tek čeka svoju studioznu analizu) stvar postavljena inverzno. Prvoje uspostavljena nadgradnja, a zatim je ona sama po sebi pokušala postati bazom. Rezultat je jedna maniristička sofisticiranost koja svu svoju paradoksalnost ispoIjava u slučajevima lošijih grupa. Najzanimljiviji je primjer novotalasna grupica »Via talas«. Pametno shvativši nostalgičnu tenđenciju revival rocka, dečki i devojčice iz Via Talas su odlučili reafirmirati, scenski, domaću lagašnu glazbu pedesetih. Sve je isto kao i u Britaniji, naravno na nivou koncepta, ali na izvedbenom nivou je dijametralno suprotno. Dok u slučaju anglosaksonskog revivala, imamo izvanrednu bazičnu muziku pedesetih (muziku koja je unutar konteksta razvoja rocka), u našem slučaju imamo notorno lošu bazičnu zabavnu muzičicu (posredstvo gluvog telefona zvanog Italija je također predmet jedne moguće studije). Na drugom stepenu, u tamošnjem siučaju imamo izvanredne reinterpretacione mogućnosti aktuelnog banda, U našem slučaju imamo karikaturalnu reinterpretaciju. Tamo je riječ o kvađriranom kvalitetu, dvostrukoj afrrmaciji. U našem je slučaju riječ o kvadriranoj rigidnosti, dvostrukoj negaciji Via Talas je, u svojoj uprošćenosti, samo podesan primjer, nimalo indikativniji od ostalih, samo puno prepoznatijiviji. Valjda ni u jednoj drugoj kuiturnoj sredini, nije došlo do takvog raskoraka između nivoa (visokog) rock-svijesti i samosvjesti i očajno niskog nivoa izvedbenih mogućnosti. No, objasniti tu činjenicu do kraja, znači zadrijeti duboko u đruštveno-ekonomsku analizu, što je isuviše veiiki zadatak za ovaj napis, On će se ovdje zadovoIjiti konstatacijom situacije i zaustaviti. . Na kraju jedna proročka napomena i jedna sugestija koja bi mogia biti od istorijskog značaja: Po mom davnom proročanstvu era rock'n'rolla će ođbrojati svoje posljednje dane, u trenutku kada budu umirali posljednjt pobjednici u drugom svjetskom ratu i kada njihovi praunuci krenu novim putem. Kako će posljednja generacija rock’n'rolla biti unuci ratnih heroja, posljednji je čas da novotalasni poslanici pređu na proizvodnju djeca, jer je to elementarni uslov da se stvori kvalitetna populacija koja će pored visbke intelektualne svijesti svojih roditelja posjedovati i visoku izvedbenu moć (zahvaljujući tehnološkom standardu koji njihovi tate i mame nisu imali, ali su njima omogućilr). Samo ukoliko ova sugestija, u svoj njenoj ozbiljnosti, bude prihvaćena na onaj način па koji je rock'n'roll prihvaćen u Britaniji, imat ćemo šansu da se bar u posljednjem rock-krugu (muzika pomenutih unuka) uklopimo u rock u svoj njegovoj punoći.

N. D. Burlakov

21