Ритам

rakteristični zveket dvanaestožične Rickenbaker gitare ostao je jedan od mitskih zaštitnih znakova šezdesetih i jedan od najviše oponašanih u pop muzici. Byrds su ovim singlom doživeii jedan od najvrtoglaviji uspeha koje rock’n’roli pamti, alislava koju im jedoneo bila je duga jedva šest meseci. Za to vreme objavili su dva aibuma, Mr. Tambourine Man i Tum, Тшп, Тшп, koji su bili, ako ne velike ploče, onda barem niske bisera formalnog savršenstva originalnog folk rock izraza. Problemi za Byrdse su počeli objavljivanjem singla Eight Miles High, verovatno najboljeg u karijeri, koji je posle samo desetak dana emitovanja prognan sa američkih radio stanica zbog škakljivog teksta. lako su se članovi grupe naivno branili đa rečhigh ne implicira psihodelično iskustvo već da se radi o putovanju u London (?!?), ona je početkom 1966. očekivano interpretirana kao vrhunska drskost. Međutim, revolucionarnost te pesme je bila, kako se to kod Byrdsa uvek dešavalo, na drugoj strani - u samoj muzici. Njihov novi "patent" dobio je ime "ragarock". Mada su Beatlesi i Yardbirds već ranije koristili sitar u svojim pesmama uvevši tako indijska sazvučja u zapadnjački pop, Byrds su pod Crosbyjevim uticajem prvi potpuno ugradili orijentalne uticaje usvoju muziku, zadržavši pri tome njenu osnovnu pop strukturu. Počev od apokaliptične uvodne bas đeonice, ргеко turbulentnih i slobcdno lutajućih gitarskih solaža, do savršene melodijske linije kojom dominira troglas McGuinn-Clark-Crosby. Eigh: Miles High je bio prototip psihodelične pesme koji je do danas retko dostignut O tome bi Stone Roses i Ride mogli, takođe, ponešto da primete (a da ne pominjemo legendamu obradu Hilsker Dii iz 1984. godine). Eight Miles High je ujedni bio i poslednji pothvat originalne postave grupe. Da li zbog patološkog straha od letenja ili ugroženosti Crosbyjevom naraslajučom kompozitorskom ulogom Gene Clark, do tada glavni autor u sastavu, napušta Byrđse i ostavlja Crosbyja i McGuinna па kormilu na putu duž koga će ostaviti mnoge putokaze, Prvi od njihsepojavio uvidualbuma Pifth Dimension, prvog LP-a Byrdsa bez Dylanovih pesama, ali ne sasvim i bez folk uticaja. Tradicionali WildMounlain Thyme i John Riley, brižljivo ргоducirani i orkestrirani, očitije su pokazivali želju grupe da se udalji

od dotadašnjeg zvuka. I See You i What’s Happening su bili punokrvni raga-rock primerci sa Crosbyjevim pečatom, ali je McGuinn bio taj čiji su uzleti u kosmičku metafiziku (5Z>, Mr, Spaceman ) učinili da Byrds dođu u raskorak sa interesovanjima publike. Ali ono što je fascinantno u tom razdoblju Byrdsa je to što su oni za godinu dana prevaiili put od Dylana do "odiseje u svemiru", pul za koji je ođ Times ТћеуАге A-Changbi ’ do Ground control to Major Torn, celoj drop-out generaciji trebalo pola decenije. "Leto Ijubavi" 1967. godine izbacilo je u prvi 'pian acid scenu San Franciska, pojavom Sgt. Реррега aibumi postaju najvažniji međij rock’n’rolla, a Byrds koji te godine objavljuju remek delo Younger Than Yesterday bivaju od strane kritike gumuti u stranu kao predstavnici "plastičnog L.A. tripa". Zaista Vounger... nije, u skladu sa novim pravilima igre, predstavljao manifest "tum on, tune in, drop out" fiiozofije, već "samo" kolekciju savršenih pesama, gotovo ničim u vezi sa celom "fiower-power" zbrkom te godine. So You Want To Be A Rock’n’roll Star je ironičan podsmeh isfabrikovanim zvezdama tipa Monkees, C T.A. -102 je vrhunac McGuinnove space-rock opsesije, ali je album zapravo pripao Crosbyju i Hillmanu koji su najviše uticaii đa taj LP postane jedan od zapostavljenih klasika rock’n’rolla. Krajem 1967. Crosby gubi sve iluzije o budućnosti grupe i napušta je u sred snimanja novog aibuma koji je, paradoksalno, odškrinuo vrata odobravanja nove publike i zadobio čak i kritičarsku podršku. Ove dve činjenice bi bilezaisla nebitne kada su Byrds u pilanju da se ne radi o verovatno o njihovom najkompletnijem ostvarenju -Noloriousßyrdßrothers, albumu na kome zapanjujućom lakoćom klize kroz raznc\ rodne, ali u njima svojstveno ruho odevene uticaje - soul ( Artificial Energy), čislokrvni pop duet Goffin-King (Goin'Back) ili counlry (Old John Robenson). U trenutku kada je izgledaloda su Byrds ponovo na tragu povratka među miljenike publike i kritike, McGuinn i Hiiiman upošljavaju Kevina Kellyja i Grama Parsonsa i ćine neoprostiv "greh" snimajući Svveethean OfThe Rodeo, nepozovo prvi country-rock album, ploču koja je na zadivljujući način spojila rezignaciju Woođstock generacije (i to pre Woodstocka!) sa inspiracijama i mitologijama američkog juga. Presudni Gram Parsonsov uticaj na McGuinna i sam album koji važi sa posledje istinsko remek delo Byrdsa, obeležio je muziku grupe do samog njenog kraja 1973, gođine. O periodu posle Sweethean OfThe Rodeo ne može se naći puno iepih reči - to je vreme obeieženo nebrojenim izmenama sastava i manje-više neuspelim krealivnim plodovima čiji je krajnji iskod bilo tragikomično okupljanje originalne postave na albumu Theßyrds, koji je svojom promašenošćy konačNo naterao McGuinna da sahrani duhove Byrdsa i ostavi ih tamo gde zaista pripadaju - u istoriju. Reći na kraju cele priče da su The Byrds bili neka vrsta avangardesvog vremena bilo bi krajnje nepravedno prema njihovim osnovnim namerama i nastojanjima da stvore muziku koja će biti upravo odraz trenutka i verno svedočanstvo o tom vremenu. Paradoks je jedino u tome što su svoje svedočanstvo beležili malo pre ostalih.

Umesto bilo kakvog pametnog zakijučka biću slobodan da citiram novinara Melody Makera Stevea Sutherlanda koji je u nedavnoj recenziji četvorostrukog CD box seta The Byrds: The Vltimate Collection napisao, koliko pompezne toliko u sušlini nepogrešive reči: "Ako ne volite The Byrds, ne volite muziku." Svejednoje, dodao bih, koliko volitemuziku -slušajući Byrds volećete ]e još više.

43