Ритам

FILM

TOTALNI OPOZIV (TotaJl Recali) Paul VERHOEVEN Arnold SCHWARZENEGGER, Rachel TICOTIN, Sharon STONE, Rotmy СОХ Značaj filma "Totalni opoziv” moguće je naslutiti samo uvidom, u ovogodišnju američku produkciju i u savremenu domaću političku scenu. Ovaj Ferhovenov film funkcioniše kao remek đjelo na svim na svim nivoima. Ono je naime najsubverzivniji film koji je a produkcija dala ove godine. Izmižljeni i nategnuti rat izmedju evropske i američke produkcije pod kojim različiti kritičari sprovođe najludje i najbesmislenije estetske i ideoložke teorije u sužrtini i ne postoji kao američko-evropski, već američkoameriči i evropsko-evropski. Tek kada se ovi lokalni "ratovi" završe, onda će se moći i izmjeriti i konfrontirati ono što ostaje kao estetski i ideološki prepoznatljivo, što će se u "giobalnom selu" konačno pokazati kao irelevantno, jer kako lo ovaj film inteligentno govori suštinska pođjela je mnogo značajnija i nije tako jeđnostavna, te je ta igra sa kontinentima i suprotstavljenim kinematografija slična igri sa javom i snom iz ovoga filma. Ferhovenov "Totalni opoziv" je tako najpametnija odbrana američke produkcije, ali i najsubverzivniji napad na nju. Veličina samog ffima leži prvenstveno i u njegovom scenariju pred čijom savršenom formalnom i iđejnom strukturom može ostati zadivljem svaki iole ambiciozniji scenarista. Film može proći kao savršeno režiran i uzbudljiv sa još jedanput sjajnim gospodinom Svarcenegerom. U suštini je mnogo više od toga i pravo je čudo koliko je sopstvenih

estelskih i idcoloških iđeja Ferhovcn uspio da sprovede u njemu. Zanimljiva je opservacija poznatog beogradskog režisera M. P. da ođgovor na pitranje da li je cijeli dogadjaj na Marsu san ili java može poslužiti kao zanimljiv način testiranja Ijudi, a da bi se nad onima koji tvrde da je u pitanju san trebalo zaista zamisliti. Cijela igra sa javom i snom najinteligentniji je okvir za antimasonsku Ferhovenovu tezu i on je čini prividno benignom i naivnom te se uspjela kolosalno provući u svjetski hit. U tom smislu značajne su tri scene u filmu: кгај koji mnogima može da izgleda začuđjujuće "jeftinim" i neodgovarajućim u nerazumevanju da je kao takav, jedini mogući i ironičan, budući da dilema o javi i snu, zapravo, i ne postoje, osim kao cinična replika glavne junakinje. Da bi osigurao i obezbijedio sebi pravo za ovakav kraj Ferhoven je postavio još dvije scene. Jeđnu sa psihijatrom u kojoj Svarcenegervidi da se psihijatar (koji ga übjedjuje da je sve san), znoji; i druga - scena sa samog početka filma, u kojoj glavni junak prije svega što će se dogoditi sanja sam "кгај filma". Ako je ova kapljica znoja zlog psihijatra jasan znak Ferhovenov da je java jedino što ga zanima, onda druga scena uzdiie cijeli film na još jedan nivo i daje nam šansu da u Ferhovenu prepoznamo savremenog Sesila de Mila. Scena u kojoj Švarceneger sanja ono što će se tek dogoditi nije potvrda da je sve san, već da je u pitanju predeterminiranost i da u finalnoj borbi "bad guys", ma koliko kisika oduzimali i koliko držali vlast i ma kojuSnašineriju držaii ispred sebe, nemaju šanse. U tom smislu Ferhovenov lik glavnog junaka sa svojom spasilačkom misijom, je gotovo starozavjetni lik na čijoj strani je i sam Bog. U prilog ovoj tezi iđe i čudesno poigravanje u

ikonografskom smislu, sa elementima dobra i zla. Ferhovenovi mutanti-žrtve svojom ružnoćom suprotstavljene su glavnom negativcu koji se krije iza svog bezličnog lica. Ovaj film nije film o revoluciji. Revolucija je ovdje instrument Ijudske zablude, baš kao i bizarni ventilatori pomoću kojih bezlični negativacvlada, Samo jeđno spuštanje ruke na aparat koji će cijeloj planeti omogućiti dovoljno kiseonika stvoriće predusloveza potpuni "raj" na istoj. Mehanizam vlasti glavnog negativca funkcioniše savršeno stanovnici planete moraju biti zađovoljui, јег im on pruža koliko toliko kiseonika. "Ukoliko bi nestao on, nestalo bi i kiseonika". On će se za to boriti do posljednjeg daha, Pobunjenici su ti koji donose krv. Vođja daje malo, ali ipak, nešto kiseonika od kojeg Ijudi postaju mutanti, ali još uvjek se kreću. Ferhoven genijalno objašnjava da je zabluda revoiucije u tome što misli da je izlaz u preuzimanju ventilatora i na taj način bi dobronamjemici bili izmanipulisani ili übijeni. Mašina zla proizvodi zlo. Kiseonika (i u bukvainom i u prenesenom smislu) ima dovljno i cijela je stvar u tome da se akrtivira druga savršena mašina čiji naglašeni metaforični smisao postrignut upravo jedvostavnošću aktiviranja koja je suprotstavljena glomaznosti i nesavršenosti ventilatora. Za spas dvoljan je jedan dodir ruke giavnoga junaka, ali prije toga on mora da raščisti da li je sve to san ili java. U slučaju da se radi o snu sveje bez smisla. Ujedno to je i jedini način na koji "bad guys" mogu pokušati da dobiju igru onoga trenutka kada počnemo da sumnjamo u njihove ventilatore.

Isidora Bjelica