Ритам

no smelosti da se otvoreno i emotivno stave na ma koju stranu, i da u Sudani tela i duha, Sarnia i razuina, improvizacije i nauke, pa konačno - i proSlosti i budućnosd kazu oni ključnu, zavišnu i oplemenjujuću reč. ***

ASeksandar D. Kostić

FRED! JE MRTAV (Freddy s Dead - Final Nightmare) Reditelj: Rachel Talalay Igraju: Robert England, Lisa Jane, Distributer; TUCK VISION "Fredije mrtav" nije samo film, on je pre svega i fenomen, vise zbog naših okolnosti, all isto tako i zbog razloga koji su stariji od blokade. Najpre ; dafiksiramo problematiku. 3D, tri di, trodimenzionalna tehnika, kao izum je tek nešto mlađa od samog filma, ali je na filmskim platima doživela ekspanziju pedsetih, kada se poklopila sa bumom tinajdzerskekkulture. Tmejdzeri su oduvek bill i najveći konzumenti 3D-a, јег šta je lepše nego doći u bioskop sa devojkom i velikom kesom kokica, staviti 3D naočari, i uživati dok likovi sa ekrana gotovo doslovno silaze do Vas. 3D je nastao u trenutku kada su filmadžije svim sredstvima pokušali da vrate publiku u bioskope, u trenutku kada sau je sve vise otimali mail ekrani. Nakon početnog zamaha 3D se ipak preselio u rezervat opskurnosti, možda i zbog činjenice da se veoma mali broj artikulisanih autora (Hičkok sa "Nazovi M radi umorstva" je samo izuzetak) bavio ovom tehnikom. Kod nas 3D nikada nije dobio pravu šansu. Nabrojaćemo sve njegove inkarnacije i prezentacije: "Parazit" Charlesa Banda (lošakopija, film prikazan bez naocara), "Pertak 13 - V deo" Svete Minera (prikazana "standardna", a ne 3D kopije) i konačno prvi pravi pokušaj sa delom " Ajkula 3" naočarima i relativno dobromkopijom. I najzad, sadaje tu'Tredi...", sa fadnantnom kopijom, posle čijeg gledanja je jasno zalto se filmovi gledaju u bioskopu, a ne sa piratskii kaseta. Toliko o fenomenu. Aifilmje sjajan, i uopšte "Strava u ulici brestova" je neprevaziđeni šampion serijala, jer je prvi deo bio možda i najveći ' komercijalni uspeh velikog Wesa Cravena, a sledeći nastavci su izbacili i takva imena kao šlo su Jack Sholder, Chuck Ryusell i Steven Hopkins. Impresivno, nema šta. Specijalno je zabavno štgo je zamajac svi nastavaka bio zlikovac iz snova, spaljenog lica, sa rukavicom koj a na svakom naprstku ima britki nož, freddy rueger. Ovaj sada već definitivni člna galerije najslavnijih filmskih čudovišta, jedan od onih koje publika voli da mrzi, daleko

je dogurao i u drugim medijima, dobio je sopstsveni serijal na televiziji, kao i strip svesku. Lice iiza maske je Robert Englund, glumac nezanemarljive kaiijere ("Poslednja bioskopska predstava", "Baster je voleo Bili", "Rokenrol detektiv") koji je dočekao onu vrstu slave (slično Karlovu ili Lugošiju) da ih publika prepoznaje isključivo pod maskom. U "Frediju ..." su prilično ingeniozno smislili fiešbek, Fredijevu dirljivu životnu рпби i dali sansu Englundu da se u desetak minuta filma pojavi bez maske. Zena odgovoma za to je Rachel Talalay koja pripada novom talasu američkih "fecho" autorki (Katrin Bigelow, Penelopa Speheris, Marie Lambert), čiji filmovi su vise nabijeni machizmom od filmova njihovih kolega. Zabavno i poučno i nadasve korisno kao defmitivni udarac eri feminizma. Rachel ima i dodatni kredit (koscenarista je filma) zbog obične dosetke, da publika stavi naočari u trenutku kada i glavna junakina filma (samo poslednjih dvadeset minuta je u 3D tehnici), što povećava angažman gledalaca oko učestvovanja u iluziji. A filmje umetnost iluzije i možda je dodatni razlog uspešnosti serijala "Strava u ulici brestova" i taj što se bavi svetom snova, u kojem je sve moguće i dopušteno, a taj onirizam je suštinski najbliži onome što je ideal svih velikih filmova. Da budu veći od života. Sve ostalo je televizija. Zato , mislim da je "Fredi..." sam dar sa neba u drugom delu (pod blokadom) prikazivačke sezone. Ja sam uzeo trostruku dozu. Zato ga pozdravljam sa pet 3D zvezdica. *****

Dinko Tucaković

CRNI BOMBARDER Reditelj: Darkoßajić Igraju: Dragan Bjelogrlic, Anica Dobra, Srđan Todorovic, Petarßožović Proizvodnja: Fiveti RTS Čovek postavljen pred zadatak pisanja o ovom filmu mora pre svega da uradi jednu stvar - da istakne značaj i presedan koji ovaj film uspostavlja svojim produkcionim kvalitetima u domaćoj kinematografiji, ulaskom privatnog kapitala u film i medijskom promocijom samog filma. Ovo se mora uraditi na početku da bi poslužilo kao šećemi sloj koji olakšava gutanje gorke pilule, u ovom slučaju činjenice da je "CRNI BOMBARDER" jedan od najgorih filmova prošlogodišnje produkcije, koja je jedna od najplodnijih u istoriji srpske kinematografije. Pošto je ovo kritika filma u muzičkom časopisu mora se najpre istaći da od svih stvari ovaj film ima najmanje veze sa rokenrolom, jer su neki etablirani kritičari citavu famu oko ovog fil-

ma izgradili insistiranjem na vezi sa rokenrolom i "novim filmskim izrazom" domaćeg fihna, dok su svoje najbolje godine utrošili upravo u borbi protiv tog novog filmskog izraza. Problemi ovog filma su toliki da se pisanju o njima može zauzeti mnogo većiprostor, ali oni najznačajniji se odmah moraju istaći. Jedan od najvećih je insistiranje na filmskim citatima, što samo po sebi nije lose. U ovom filmu oni su prvenstveno vizuelni, a tek poneki su provučeni u dijalogu. Nabrajanje citata u ovom filmu zauzelo bi još veči prostor od jedne temeljne kritike, meduthn, dva americka ostvarenja su značajna za razumevanje Bajićevog filma. To su "BLEJD RANER" Ridlija Skota i "VATRENE ULICE" Voltera Hila. Bajićev film nam predstavlja Beograd apokalipticne 1999 godineprelomljenkroz vizuru Skotove i Hilove stilizacije, a bez zauzimanja specifičnih interesnih pogleda ovih autora, tako da problem ostaje nerešen. Beograd koji izgleda kao iz 1999-te još uvek je Beograd 1991. Naradjau ovom filmu jenepostojeća, posle prvih minut ipo gube se konci radnje, i jedva da se u nekoliko scena shvata ko šta radi i zašto. Likovi se bez motivacije, jednostavno teturaju kroz film, a sa nekim epizodnim lukovima ni sam autor, izgleda, nije znao šta bi radio. Pbsle izbacivanja glavnog junaka sa radija, pa sve do scene u kojoj se on odlučuje za akciju, sledi cetrdesetak minuta fihn u kojima se apsolutno ništa ne dešava, tako da posle njih i ne znate šta gaje nateralo na taj čin. Moguče je da je Bajić odabro nekonvencionalan narativni postupak da bi nam dočarao psihičko stanje junaka, ali za to je onda potrebno jako opravdanje jer je fihn narativna umetnička forma, a ne metod psihoanalize. Drdugi veliki problem filma je podela uloga i gluma. Dragan Bjelogrlić jednostavno nije licnost koj a nosi eneigij u koj a se može preneti drugim likovima u ovom filmu, a potom i public!. Anica Dobra u glavnoj ženskoj ulozi vise liči na supljoglavu tinejđžerku iz "KAKO JE PROPAO ROKENROL" nego na snažnu rok pevadcu. Gluma je jednostavno puštena sa lanca. Pristojna ostvarenja imaju Srdan Todorovic, mada njegova gluma na trenutke isuviše liči na ulogu iz filma "MI NISMO ANĐELI", i u nekim scenama - Katarina Zutić. U ovom filmu se puno govori o cmim rupama, dok na zalost sam film ima izgled šarenog mozaika sa crnom rupom u sredini, a to je i efekat koji stsvara u glavama gledalaca, pa mu je i ocena takva.

Miloš Tomin

59