Ритам

Steigera, da bi sve kulminiralo udo tada nezamislivoj Ijubavi sa belom ženom prikazanoj kroz ostvarenje starog poznanika Stanleyja Kramera “Guess Who’s Coming to Diner?”. Svestan kako takva slava ne može trajati večito, Poitier je polako potiskivao glumački poziv u drugi plan, pa je već 1972. otpočeo novu, rediteljsku karijeru. Pre toga je u još dva nastavka priča o detektivu Virgilu Tibbsu iz Jewisonovog filma - “They Call Me Mr. Tibbs” (1970) i “The Organization” (1971) - udario temelje ili bar ravnopravno učestvovao u polaganju istih tih temelja za čudesnu produkcionu pojavu koju danas nazivamo BLAXPLOITATION FILMOM. Toj pojavi, naravno, pripadaju i prvi rediteljski radovi ovog superstara kao što su “Buck and the Preacher” (1972), “A Warm December” (1973), “Uptown Saturday Night” (1974) i “Let’s Do It Again” (1975), dok su mu neki kasniji - pre svega “Stir Crazy” (1980) i “Напку Рапку” (1982), a mnogo manje neuspeli “Ghost Dad” (1990) - iznova potvrdili komercijalni kredibilitet. Crnci eksploatišu crnce Teško je precizno odrediti štaje sve i u kolikom procentu uticalo na naglu eksploziju CRNAČKOG FILMA koja se dogodila negde na prelasku iz 60-tih u 70-te. Knjige kažu da je period relativne hibernacije o kojem smo govorili nesumnjivo poslužio da se iza scene odškoluju čitave generacije cmih montažera, tonaca, kamermana, rasvetljivača, rekvizitera, šminkera i kaskadera, i da je na taj način stvorena tehnološka baza za dolazeće čudo. S druge strane, burai politički, društveni i ekonomski procesi tokom 60-tih - oličeni, bar što se crnaca tiče, u rastu i organizovanom delovanju različitih pokreta pod parolom BLACK POWER - doneli su čitavoj rasi nekada nedodirljive položaje unutar raznih segmenta američkog društva, pa tako i nešto moći u industriji zabave. Zatim, svakako valja imati u vidu i to da su rokenrol i drugi oblici populame muzike u svega desetak godina svoje raskošne vladavine razvalili rasne barijere onako kako to ne bi mogao ni jedan lider ili partija bez obzira na snagu, karizmu ili vreme pred sobom, da su u tom segmentu kulture cmi i beli izvođači

već i tada bili izmešani do neprepoznatljivosti i da ga valja posmatrati kao veliki trijumf cmačke duhovnosti, kao i da su upravo na polju popularne muzike počele da se radaju prve crne poslovne imperije (vidi, recimo, Tamla Motown). 1 konačno, okolnost da su Amerika i Hollywood dozvoliii sami sebi da uoči nove ere jedna od prvih ikona tamošnjih bioskopa postane glumac crne boje kože (rekosmo - Poitier), pa i da paralelno u krug povlašćenih vedeta uđe još nekoliko pripadnika iste rase, najkrupnije je svedočanstvo o revolucionarnim promenama ideološke klime i jasna najava nepodnošljivog liberalizma kinematografskih 70-tih. Idejno, politički, pa i poetski bilo bi verovatno najlakše posmatrati rođenje i razvoj BLAXPLOITATION FILMA preko tako ekskluzivnih primera kakvi su dva ostvarenja Woodyja Stroodea (“Sergeant Rutledge" i “Black Jesus”) ili, možda još bolje, kroz patinirani rad Jamesa Earla Jonesa u delu “The Man”. Ali, iako je Stroodeova uloga cmog narednika u remek-delu JohnaForda još 1960. godine ozbiljno uzdrmala rasne stereotipe i rasistička predubeđenja, a drugi imenovani film iz 1968. već i samim naslovom izazvao salve negodovanja, dokje Jones za Josepha Sargenta 1972. rutinski odigrao prvog crnog američkog predsednika, izvorna vrednost, zanimljivost i impresivnost BLAXPLOITATION fenomena ipak leži u njegovom frapantnom kvantitetu, naglašenom kontinuitetu i intrigantnom kvalitetu. Šta to, u stvari, znači? Pa, ako radno - jer egzaktnih odrednica nema - fenomen omeđimo sa dva Poitierova ostvarenja zanemarivši negodovanje pravovernika, i uzmemo da se on uslovno rasprostire od Jewisonovog “In the Heat of the Night” do Poitierove krimi-komedije “A Piece of the Action”, dakle od 1967. do 1977. godine, iako su ključne BLAXPLOITATION godine ipak one iz prve polovine 70tih, naćićemo se pred nepreglednim blagom naglo oslobođene imaginacije čitave jedne rase, pred obimnim materijalom koji je skoro nemoguće sistematizovati i revalorizovati. Distanca od četvrt veka prirodno dozvoljava da u samom fenomenu prvo jasno razgraničimo njegova dva krila - umetničko i komercijalno, iako podaci iz ovog i onog vremena često upućuju na zaključak da se ona neprestano prožimaju i nadopunjuju na način koji je uglavnom nepoznat većini običnih kinematografskih fenomena. Pored toga, u autorskom smislu BLAXPLOITATION su jednako zadužili i oni stvaraoci koje možcmo nazvati inspiratorima i umetnicima, i oni drugi koji su kao zanatlije i rutineri sam fenomen samo raspirivaii i kako mu to i samo ime kaže - eksploatisali, ali i treći koji su se u njega lagodno ukrcali. Naravno, ovde takođe treba imati na umu kako fenomen ipak ne počiva na segregaciji biio kog tipa i da obuhvata filmove koje su crnci pravili za cmce, ali i one koje su crni stvaraoci pravili za mešanu publiku, zatim i one koje su mešani autorski timovi pravili za crni auditorijum... (Ostale varijante, izuzev ustaljene belo-belo, isprobajte sami i sigumo nećete pogrešiti.) Serial Coon U tom smislu za običnu, prekookensku, evropsku i našu publiku personifikacija fenomena su serijalni junaci akcionih, urbanih ostvarenja sa čvrstim komercijalnim identitetom. I zaista, ako je potrebno brzometno objasniti BLAXPLOITAT!ON eru, Virgil Tibbs, Gravcdigger Jones, John Shaft i

BOYZ N THE HOOD (ICE CUBE)

54