РТВ Теорија и пракса

teorijski optimum, koji bi poruku učinio nerazumljivom ali ekonomičnom«. U stvari, poruka treba da je između banalnosti i originalnosti, predvidljivosti i nepredvidljivosti, redundancije i informacije. Količina informacija i kapaciteta primitka tih informacija kod prosječnog gledaoca u komunikacijskom sistemu jest u međusobnom kauzalnom odnosu. Ispitivanja pažnje, percepcije i pamćenja kod odraslog čovjeka pokazuju relativno skromne rezultate. Međutim, značajan utjecaj ima motivacija gledaoca za praćenje neke znanstvene teme i primitka ponuđenih informacija. A ta motivacija može biti subjektivne i objektivne prirode. Ne ulazeći u nabrajanje i objašnjavanje svih mogućih situacija ili poriva, koji motiviraju gledaoca, želio bih samo ukazati na originalnost рошке koja se traži od samog medija. Јег slika oteta realnosti, bilo istinitoj ili fiktivnoj, može proizaći iz različitih tehničkih postupaka. Tu nam stoji na raspolaganju filmska i elektronska tehnika. Filmska i televizijska tehnika, kojom se obilato služimo u prezentaciji znanstvenih tema na televiziji, daje nam mogućnost da neki sadržaj znanstvenih tema na televiziji, daje nam mogućnost da neki sadržaj oblikujemo u totalnosti i tu nam nestaju sve prostome vremenske granice. Tada nam filmski ili

televizijski režiser slobodno organizira termine i materijal koji mu nudi priroda ili neki procesni sistem znanstvenog istraživanja. On izolira u različite fragmente objekat i ostavlja znakovnu sintezu kasnijoj obradi pri montaži. Međutim originalnost prezentiranja znanstvene teme moramo pripisati i izravnom prijenosu koji se vrlo rijetko koristi. A televizija je bar za sada jeđino tehničko sredstvo koje nam omogućuje, da na velikoj udaljenosti vidimo sliku zbivanja (posebno zanimljiva i uzbudljiva u znanstvenom radu) u svoj njenoj prostorno vremenskoj evoluciji. Ima dovoljno argumenata kojim bismo pođržali tvrdnju prema kojoj je televizijski prijenos originalan i neponovljiv jedino za vrijeme svoje hipotetičke izravne upotrebe od strane gledalaca, a da to nije u vrijeme prenošenja snimke. Ali za takvu realizaciju treba izvršiti odgovarajuće pripreme i improvizaciju svesti na minimum. Potvrdu za to nalazimo u stavu Đanfranka Betetinija (Gianfranco Bettetini) koji kaže: »Bit televizijskog prijenosa, zamišljenog i izvršenog po formulama autonomne ekspresivnosti, sastoji se u osnovi u ova dva oblika njegova ostvarivanja: istovremenost je slučaj koji može pojačati stupanj originalnosti, a u nekim sretnim slučajevima može, dapače, poprimiti oblik apsolutne vrednosti«.

173