РТВ Теорија и пракса

daje mu svoje tumačenje. Sličan primer imamo i u jednom drugom članku, gde se kaže: ~sve je bilo mirno (u Bejrutu), iako su se u toku noći još čule sporadične eksplozije”. Šta onda da se misli o značenju reči „mirno”. Mnoge reči koje svakodnevno susrećemo u glasilima nose u sebi višeznačnost; sloboda, demokratija, treći svet, progres, itd., a u zavisnosti od njihovog izvorišta. Do nesporazuma raože doči i prilikom upotrebe reči i izraza za koje još ne postoji čvrsta konvencija: liberalno ponašanje (u klasičnora ili novom našem značenju), povratnik (u starom ili novom značenju) itd. Figurativni jezik, koji je sve više prisutan u javnira porukama (bez obzira na to da li je reč o verbalnoj metaforici pisane reči, o verbalno-filmskoj tropici na televiziji ili o verbalno-tonskoj sirabolici na radiju), otežava komunikaciju, daje porukama višeznačnost, te one mogu biti različito protumačene, zavisno od koda korisnika, njihove opšte kulture, političko-ideološkog stajališta, našeg društvenog konteksta, pa čak i medjunarodnog informacijskog konteksta. Upravo ova opasnost pretpostavlja veliku obazrivost komunikatora u kodiranju poruke (odnosno tehničkog urednika, urednika fotografije, televizijskog reditelja, ton-majstora i drugih koji učestvuju u konačnom kodiranju poruke, stranice, emisije, celovečernjeg programa). Svi pomenuti elementi, (autonomni kada se posebno razmatraju), daju informaciju, opšti znak, a svi eleraenti figurativnosti, poscbno i u globalu, vode ka mnogoznačnosti, koja katkad ima pozitivnu funkciju (zanimljivost, atraktivnost, ekspresivnost, momentalni uticaj i slično), ali katkad može da smanji nivo informativnosti (dezinformacija, subjektivno dekodiranje, nepoverenje, konfuzija itd). Višeznačnost reči i izraza, reči i slika, reči i tona, kao i metaforskih obrta, može se smanjiti ako se odredjeni znak (poruka, iskaz) smesti u konkrctan društveni kontekst, tj. ako

se čvrsto veže za konkretno društvo, za odredjeni sistem ideja- Kada toga nema, kada se ne vodi računa o potrebama korisnika, radnih Ijudi, samoupravljača, delegata, kada nema dopunskih objašnjenja, onda se radja zabuna, povečava se neodredjenost, pometnja, pa se u svesti korisnika može roditi i pomisao o manipulisanju, a ne o pravom informisanju. Kod nekih komunikatora javlja se moda da se vešto govori, a da se gotovo ništa ne kaže. Dalje, kada prevagne figurativno oblikovana poruka, koja, u krajnjoj liniji, može značiti sve i ništa („uzburkani inflatorni tokovi”, „breša za negativne trendove”, „stop za nerentabilnu produkciju”, „privredna kretanja’Vtokovi, strujanja/), kada nema konkretne predmetnosti i jasnog stava o njoj, tada se korisnik nehotice usmerava na dopunsku informaciju (na glasine, na inostrana sredstva informisanja itd). Stoga treba izbegavati funkcionalizovani jezik koji se udaljava od pravog značenja reči, od osnovnog smisla, od istine, od političko-ideološkog stava, pravog znanja, stručnosti i nadiežnosti. Novinar je često u situaciji (a pesnik uvek!) da svom jeziku daje nijansu izražajnosti sa željom da njegova poruka deluje snažnije, da emotivno deluje na promenu stava korisnika ili na utvrdjivanje postojećeg. To iziskuju situacije kada se daju važne političke ili ideološke poruke, kada se sprovodi neka akcija, kada se reklamira novi proizvod itd. Medjutim, tražena izražajnost ne može se postići upotrebom normalnog jezičkog kođa, ve'ć obaveznom većom ili manjom upotrebom metafora. Dakle, figurativni jezik se javlja kao potreba novinarskog izražavanja i nije nikakva „ukrasna dopuna", kako metaforiku neki tretiraju i u poetskim i u novinarskim tekstovima. Ovde ne mislirao na leksičke metafore koje imaju tačno značenje (krug fabrike, grlo boce, jezgro atoma i slično). Svakodnevno se susrećemo s elementima metafore; špica Dnevnika ima metonimijski karaktcr, jer kugla koja se vrti u

100