РТВ Теорија и пракса

može da da nešto novo, a da ne zaboravi da postoje i eksperti koji će posebnim merilima da ocene njegovo pisanje sa gledišta svoje najuže specijalnosti. No, on se obrača opštoj, najširoj javnosti, ne samo ekspertima. Tako, u poredjenju sa ekspetima ima posebnu odgovornost ne samo za tačnost, nego i za prihvatljivost poruke, što eksperti često ne postižu. Onaj ko preko mikrofona Radio-Beograda govori pred ogromnim auditorijumom mora da zna o temi uglavnom sve što se može znati. Toliko da može svakome od slušalaca da bude koristan. I jednom polupismenom seljaku, i jednom akademiku. Reči i jasno, i nešto novo za svakoga. To je, znači, na strani komentatora maksimalno znanje, u uslovnom značenju tih termina, naravno. Primaocu poruke potrebno je minimalno znanje, samo sposobnost da poruku ispravno shvati. Ima poruka sa kojima se računa na povečan stupanj minimalnog znanja. Ima poruka koje može da shvati i najminimalnije društveno obaveštena osoba. Ali, računajmo na to da svaku poruku moramo tako da usmerimo da bude prihvatljiva ogromnoj večini slušalaca sa minimalnim znanjem. Raditi za manjinu znači odbijati onu većinu iz svog kruga. To na radiju više važi nego u listu. Jer, u listu ima mogućnosti da se računa da neko čita samo ove rubrike, a ono što mu je teže - preskače. Na radiju se to unapred ne kaže: ova rubrika ima tabele. Na radiju ne može da se kaže: ovo če biti teško, vi koji nedovoljno znate isključite se, vi koje ne interesuje to i to, nemojte slušati. Zahtev je veći nego u listu gde čovek može da se opredeljuje šta da preskače, a šta da čita. Kada dajemo informativnu emisiju mi pretendujemo na prosečnog slušaoca. Znači, ogromna večina mora da bude na nivou znanja koje mi hočemo da doradimo. Druga pretpostavka za ispunjenje pretenzija komentara je lično uverenje komentatora. Ako će njegovo znanje, maksimalno za datu oblast, obezbediti faktor argumentovanosti komentara, lično uverenje o poruci koju upućuje daje joj autentičnost. Ne treba ni ponavljati da, kao što neobavešten ne može da obaveštava, tako i neuvereni nikoga uveriti neče. Onaj ko sam u nešto sumnja, o tomene sme ni da piše, dok ne oseti da zna, da je shvatio, da u to što misli da napiše - veruje. A rezervisanost stvara kod komentatora otudjenje najgore vrste, otudjenje političke savesti. Ko dodje u tu situaciju, mora da menja struku. Dakle, lično uverenje je pretpostavka dobrog i ozbiljnog komentatorstva u svakom društvu, posebno u onom koje ima

116