РТВ Теорија и пракса

Pored navedenih dokumenata, koji imaju opšti politički karakter, Organizacija UN je za posljednjih dvadesetak godina donijela i niz drugih dokumenata: rezolucija, deklaracija, konvencija, sporazuma i dva pakta o pravima čovjeka. Za naše razmatranje je od posebnog značaja Sveopšta deklaracija o pfavima čovjeka, donijeta 10. decembra 1948. godine. Pored pfoklamovanja osnovnih sloboda i prava čovjeka iz raznih oblasti, Deklaracija izričito navodi u čl. 19. i pravo na informacije: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog ovog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi, bez obzira na granice, obavještenja i ideje bilo kojim sredstvom izražavanja”. Iz teksta ovog člana Sveopšte deklaracije vidljivo je da su u njoj utvrdjena prava, ali ne i obaveze da se spriječi ztoupotreba slobode informacija. Rasprave koje su u okviru i pod okriljem OUN vodjene poslije usvajanja Sveopšte deklaracije isticale su neophodnost definisanja i odgovornosti, pored prava. Za ovu ideju su se svesrdno zalagale male i srednje zemlje, a posljednjih desetak godina nesvrstane zemlje. То je u znatnoj mjeri bila garancija da će one biti zaštićene od samovolje i monopolskog položaja razvijenih sredstava informisanja pojedinih velikih sila i bivših kolonijalnih zemalja. U sklopu ove aktivnosti je i donošenje Konvencije o medjunarodnom pravu na ispravku 1953. godine, u kojoj se predvidja mogućnost da država koja se osjeća neposredno pogodjena zbog informacije koju širi informativna agencija ili ustanova druge države i za koju smatra da je bila neistinita i iskrivljena i da „šteti njenim prijateljskim odnosima sa drugim nacijama, njenom prestižu i nacionalnim interesima”, može da predloži svoju verziju toga dogadjaja državi ugovornici. lako Konvencija nije ratifikovana od znatnog broja zemalja, ipak se njenim donošenjem i primjenom u znatnoj mjeri sužava prostor zloupotrebe informacija u medjunarodnom komunikacionom prostoru i pruža se mogućnost državama da se putem ispravke i demanta eliminiše ili umanji štetnost informacije za njene interese i odnose sa drugim zemljama. Ujedinjeni narodi nisu ostali smo na tom već je nastavljena aktivnost za dalje pravno regulisanje pitanja prava i zloupotreba slobode informacija ц medjunarodnoj zajednici. Tako je Generalna skupština OUN, na XXI plenarnom zasjedanju decembra 1966. godine, usvojila paktove o pravima čovjeka i na taj način ozakonila, odnosno učinila pravno obaveznim za sve zemlje potpisnice pitanja koja su njime

21