РТВ Теорија и пракса

servisom, itd. Treći program ili drugi programi usmereni po kategorijama imaju, ma koliko se to donekle činilo paradoksalnim, sigurno mesto u budučim projekcijama radija. Oni mogu u veoma širokoj skali svakodnevno, i celodnevno, da se obraćaju pojedinim, übuduče sve mnogoljudnijim gmpama sa posebnim programskim potrebama. Uz sve ovo treba imati na umu da shvatanje auditorija da je radio, u nekom smislu i nekoj meri, „lični radio” pojedinca-korisnika, na čemu se zasniva pojedinačno opredeljivanje izmedju ogromne ponude radio-programa, treba još da poraste u sledećem periodu. A takodje i ponuda. U takvim okolnostima ponovo raste osnovni zahtev; vrednost radija neće zavisiti od tehničkog potencijala, niti od njegovog tradicionalno osvojenog mesta, niti od neke društvene „hijerarhije”, već samo od kvaliteta programa, od njegove stvarne vrednosti, stvarnog služenja auditorijumu, stvarnog susreta s njegovim potrebama i spremnosti da se ne podredi prolaznim devijacijama koje će mu se osvetiti odmah posle prolaska jedne „mode”. Takodje je neophodna spremnost za prekid sa svakom konvencionalnom praksom koja ne donosi društveni efekat. Rad : o-Beograd ima takav kadrovski, društveni i istorijski potencijal da bi bilo neprirodno da ovim naporima ne osvoji svoje novo, opravdano društveno mesto. U kontekstu zahteva sa „ličnim radijem”, ličnim programom radija leži i problem personalizacije na programu. Dosadašnja „persoaalizacija radija” pokazala se opravdanom, vratiia je radio na pravo mesto, ona je uglavnom osnov one pominjane „renesanse radija” iz šezdesetih godina. Ali, опа je več prošlost takva kakva je. S druge strane ni bilo koje prisustvo na radiju se ne prihvata. Auditorijum ne želi manje-više opet bezličan program koji je sastavljen po intencijama slušaoca-učesnika programa N.N. iz mesta N.Auditorijum želi da u njegovo ime Hčnost koja vredi, koja nešto znači i predstavlja - makar izgradila svoj autoritet i privlačnost samo tokom tog kontakta sa auditorijem - stvara program koji, po dubini dodira s potrebama Ijudi, čovek može nazvati svojim. Ali, pre svega time što je doneo neke elemente pogodne za afirmaciju same ličnosti korisnika u mnogoljudskom auditorijumu, što je ličnost korisnika podigao u nekom smislu, a ne utopio u neku „masu srodnih afiniteta”. U samoupravnom društvu, masa, uzeta i u najpozitivnijem smislu, postaje prevazidjen pojam. Dakle, nema programa za mase, kao što i masovno komuniciranje znači übuduće - i bar kod nas - komuniciranje

93