РТВ Теорија и пракса

naročito pri oceni interesovanja posle TV prikazivanja, i to za Čedomira Ilića i Višnju na Tašmajdanu, dok pri oceni interesovanja za druga dva književna dela ne konstatujemo veliku saglasnost. Za intenzitet uticaja televizije na izbor književnih dela bitno je da se ta saglasnost uglavnom kreče oko ocene da je interesovanje posle TV prikazivanja veće ili mnogo veće. lako ovom prilikom nismo ispitali intenzitet uticaja preko drugog kanala, a to je bibliotečka pozajmica, uočene tendencije, mada utvrđene na malom broju primera, možemo da smatramo dosta indikativnim za odnos koji nas je interesovao. Međutim, to je još uvek samo jednosmeran uticaj, međuuticaj samo utoliko ukoliko je poznavanje književnog nasleđa određivalo odnos prema adaptaciji književnog dela za mali ekran. O pravom međusobnom uticaju između televizije, koja je konstituisana društvena institucija sa svojim specifičnim zadacima i ciljevima, i književnih dela, koja pripadaju književnoj kulturi takođe kao određenoj društvenoj instituciji, moglo bi da se govori tek kada bi bili ispunjeni još neki bitni uslovi, Stiče se utisak, i pored broja književnih dela koja su doživela svoju televizijsku realizaciju, o sporadičnosti izbora pojedinih dela iz književnog nasleđa. To je još uvek stvar inventivnih pojedinaca, autora sa posebnim afinitetom za tu vrstu posla kakav je adaptacija književnog dela za televizijsko prikazivanje, a manje programski odnos televizije prema književnom nasleđu praćen saznanjem o mogućnostima proširivanja kulturne komunikacije. Ova ocena, možda naizgled preoštra, dobija u težini kada znamo da je broj pravih i valjanih adaptacija književnih dela za televizijsko prikazivanje ipak prilično mali, a samo takve adaptacije mogu da dovedu do povratnog uticaja televizije i na književnu i na televizijsku publiku. Prema tome, reč je o odnosu televizije prema književnom nasleđu koje pruža bogatu građu za televizijske adaptacije. S druge strane, prikazivanje posebnih televizijskih emisija ili serija koje za osnovu imaju neko književno delo moralo bi da bude pračeno jednom posebnom vrstom kulturne propagande, koja bi se u ovom slučaju sastojala u prikazivanju autora i književnih dela koja su poslužila kao osnova ovim emisijama

73