РТВ Теорија и пракса

gledalac postane internacionalan (a on je to uvek bio) morati, po mom mišljenju, da sačuva svoj nacionalni karakter. Nova informativna tehnika nas je dovela do, takođe, veoma interesantnih, mada manje značajnih posledica. Navešču samo dve. Ranije su se oratori i pevači snalazili hez mikrofona. Sada oni ne mogu bez njega, delimično zato što su navikli na svog „pomočnika”, a uglavnom zbog toga što je publika navikla na buku. Slušajući radio ili televizijske emisije dovoljno je okrenuti regulator da bi se pojačao zvuk. Savremena publika voli buku. Džez orkestar proizvodi mnogo više buke nego klasični orkestar koji svira Mocarta ili Betovena. Posetioci restorana provode vreme sedeči u užasnoj buci svemogućih elektronskih gramofona. Početkom veka, u tišini pariskih restorana, pisali su se stihovi ili se razmišljalo. Danas ima studenata koji mogu da rade samo uz bučnu muzičku pratnju. Ljudi su tako navikli na veštački intenzitet mikrofona da već ne osećaju zadovoljstvo od živog glasa glumca. Isto je i sa osvetljenjem. Navikli smo na veoma jako osvetljenje. Scena, osvetljena na stari način, čini nam se mračna. I mada je isuviše jako svetlo štetno za oči, ono nam je postaio prirodna potreba koje ne možemo da se odreknemo. Druga novina koja utiče - ovog puta na literaturu - to je magnetofon. On omogućava da se bez velike teškoće snime govori i pri tom sa mnogo večom tačnošću nego što je to činio stenograf. Kao rezultat toga pisac romana sada raspolaže originalnim razgovorima sa svim njihovim specifičnostima, nedorečenostima i obrtanjima. Naravno da ovi snimci još ne predstavljaju umetnička dela. Umetnik mora da ih odabere, da ih prožme svojom idejom i ispriča svojim stilom. Ali, ovako ili onako, ovi snimci mu daju materijal koji ranije nije imao. Mnogi pisci preziru ovu nedoteranu sirovinu, ali ima i takvih koji je koriste veoma uspešno. Tako, na primer, imamo utisak da su novele Amerikanca Selindžera (Jerome David Salinger) ili Francuza Robera Penžea (Robert Pinget) obaveznp iz magnetofona, čak i ako ga ovi pisci i nisu upotrebljavali. Eto šta sam želeo da kažem o uticaju novih tehničkih sredstava na tradicionalne vidove umetnosti. A sada ćemo se vratiti na drugo pitanje: da li ova nova sredstva mogu da stvore nove oblike umetnosti? Neki misle da mogu. Oni kažu, želeli mi to ili ne, mi idemo ka „civilizaciji slike”. Nije nam potreban komentar o događajima, već njegovo reprođukovanje u vidu slika, ne prepričavanje činjenica, već

121