РТВ Теорија и пракса

Simboii kojima se uobličava i prostire diskurzivna istina su denotativno-doslovnog, referencijalnog porekla, dok se metaforička struktura umetničkih poruka oblikuje simbolima implicitnog značenja; tek tom vrstom simbola se, naime, mogu obrazovati poruke u okviru kojih je ma kako posredno ipak »doslovno-metaforički« ovapločena istina o Ijudskom iskustvu koju doslovno logički nije moguće eksponirati. To je tako jer su simboli-metafore ona vrsta instrumenata kojom se mogu simbolički eksponirati sadržaji koji inače izmiču svakoj verbalno-logičkoj, doslovnoj naznaci; reč je, naravno, o sadržajima psihičkog kompleksa koji se ne mogu zahvatiti bez ostatka mrežom pojmova diskurzivnog saznanja. Međutim, baš sfera Ijudskih iskustava koja izmiče diskurzivnim formama saznanja može se adekvatno označiti, »denotirati« strukturom estetičkih poruka; tokom komunikacije se, u čulnom dodiru sa ikoničkim simbolima, slikama, (ili bilo kojom drugom vrstom prezentacionih simbola) od kojih je ta vrsta poruka obrazovana, doseže i onaj sloj značenja, logika afektivno-emocionalnog iskustva, koji se nikako drugačije ne može doslovno eksponirati. Tako se tom vrstom simbolike »denotirana« iskustva i posreduju Ijudskom komunikacijom kao diskurzivnom mišljenju komplementaran sloj saznanja. Tako se, dakle, i simbolima nediskurzivne logike, umetničkim simbolima - gestom, živim slikama, ikonama, skulptorskim formama, planovima i bojama obrazuju poruke u okviru kojih se - kao i u slučaju semantičkih poruka - samo drugim sredstvima simbolički osmišljenim slikama, ovaploćuje ključna ideja poruke. Tako ovaploćena ideja i nije ništa drugo u umetničkoj komunikaciji nego informativno jezgro estetičkih poruka, bez kojeg bi ova, kao i semantička, poruka ostala krajnje neinformativna struktura, a umetničko delo lišeno svake estetičke vrednosti. To informativno jezgro estetičkih poruka, pak, nije više ključna ideja poruka ovapločenih logikom diskurzivnog iskaza, več logikom čulnih formi kojima je posredovano čulno iskustvo što se tokom životne prakse i samo probilo do artikulisanih oblika, formi koje u određenim situacijama postaju simboličke oznake »reakcija iz navike«; zato, te tako kondenzovane forme čulnog iskustva služe čoveku pre da pokaže dubinu i smisao svojih osećanja nego li da ih se praktično oslobodi. Znači, sam čin izražavanja osečanja »nije više samoizražajan, već je izražajan u logičkom stnislu reči«, tj. njegovim posredstvom se saopštava jeđna emocionalna, ali i veoma logična reakcija. Onaj ko ume da dešifruje logičko značenje takvih reakcija biće i informisan u istoj meri, pa možda i u širem obimu, nego da je smisao te čulne reakcije

165