РТВ Теорија и пракса

Ono što je Hegel mogao da prebaci Njutnu kako je „izvršio rđava posmatranja i izveo još gore zaključke” može se danas pripisati mnogim TV i masmedijskim misliocima. Međutim, ono što ih još direktnije veže uz Njutna i stavlja u njegovo očinsko krilo, jesu tragične zablude i nesporazumi na relacijama apsolutne medijske dezorijentacije, to jest oni u elektro-kibernetskom i elektronskom dobu, duboko plivaju u vodama mehanike. Kako drugačije protumačiti jasno izražene stavove o pretvaranju televizije u distributersko preduzeće, elektro-difuzni medij u salu za projekcije, ogromnu kino-dvoranu, gigantski bioskop? Ima li ičeg štetnijeg i pogubnijeg za TV medij? Stvarati programe van televizije (i uprkos televiziji), otkupljivati ih i prikazivati preko svoje teie-kino mreže i magnetoskopskih uređaja, dostojno je misli svakog kino-distributera standardnog tipa, od „Morave” i „Zete” do „Vardara”. Ovde izuzetak nije da bi potvrdio pravilo, nego da ga zameni. Daleko je sve to od suštinskog poimanja medija i što je još žalosnije - njegove primerene prakse. Jer kada bi sve to ostalo na nivou neobaveznih razmišljanja i kada se to ne bi reperkutovalo na i uplitalo u konkretne poslovodne stavove, odlučivanja i aranžmane, tj. televizijsku praksu uopšte, mogao bi taj vid i oblik diverzije ostati za nas potpuno indiferentan. Ali, ne može se biti baš toliko medijski neodgovoran (neadekvatan i neodgovarajući, konačno „inobservant”). Pa ma koliko nam svakovrsne njutnovske jabuke ideja danomice padale na glavu,

87