РТВ Теорија и пракса

Ljubomira Milina i reditelja Zvonka Simonovića, isto kao ni vrhunski domet u zabavi - šou Nede Ukraden Sarajevskog studija. a da ne govorimo da već petnaestu godinu ni na jednom JRT festivalu od Bleda do Portoroža nije udostojen zvanične konkurencije direktni prenos svečanosti „25 maja” sa stadiona JNA u Beogradu (reditelji: Stanišić, Stančulovič, Simonović) koji kofncidira sa festivalskim danima. Pa „Šta da se radi” što reko jedan, a drugi i napis’o, ima li pomoći? Možda bi pomogli neki „okruglo-ćoškasti” stolovi kakvih smo se sijaset nagledali na našoj TV - koji su pokušavali da reše kvadrature krugova, pa su s pravom i dobili naziv „okruglo, pa na ćoše”, Nuto jada, viđi vraga su sedam binjišah, za takim jednim stolom okruglijem („RTV-teorija i praksa”, br. 13/78, str. 20-105) bilo je i gađanja breskvama. Za vrhunsku TV glupost proglašen je slovenački reklamni slogan „Mama, ja bih breskvu!” (Mi smo ga u naslovu varirali, da ih bude više na broju a i različiti su ukusi.) Međutim, da li ovde početi od reklama ili njihovih „priglupih” slogana - svejedno je: svi putevi vode u Ulicu Sezam - na žalost ne vode svakog. Siguran sam da nas neće odvesti. Naš imunitet je dokazan. No valja podsetiti da je ta najvrhunskija serija sveta rođena baš u krilu reklama i da je njen kredo kratki slogan od kojeg se mi sablažnjavamo. Danas ukupni buđžet Ulice Sezam iznosi blizu šest miliona dolara godišnje, a po isplativosti troškovi po jednoj emisiji i po jednom detetu iznose samo otprilike jedan cent, Sve to a i mnogo što-šta drugo u vezi

89