РТВ Теорија и пракса

Počeće da nam umiru deca, kaže predsednik štaba. Moraćemo prisilno da ih iseljavamo. Nemojte, kažem, Dajte im to što traže. Ne mogu ostati na stadionu, negoduje naš sagovornik. Ćutke se slažemo s njim. Sve ćemo učiniti da ih privolimo da pređu u bezbednija staništa. Znamo da im nije lako da odu odatle. Ali. zar treba da čekamo tifus? Odlazeći iz Kotora, s mučnim utiskom da toliki Ijudi ostaju u šatorima koji prokišnjavaju, u neizvesnosti šta če biti sa njihovim gradom i njihovim kučama, nismo mogli a da ne damo za pravo predsedniku štaba. Mada su, u stvari, i jedni i drugi u pravu. Svaki na svoj način. Idemo za TivaL I dalje strašna kiša. Nabujale reke. jedna kuća opkoljena vođom, u dolini. U Lepetanima nam se GS kvari. Prokvašena razvodna kapa. Guramo kola do auto-električara. Saznajemo: on je istovremeno i predsednik mesnog štaba civilne zaštite. Zove se Rudolf Vučinič. Deluje veoma prijatno. Vidimo da uživa veliko poštovanje meštana koji se brzo okupljaju. U garaži, za vreme popravke kola, snimamo nekoliko lepih, smirenih monologa o nesreči i svemu što je učinjeno posle пје. Vučinići su primili porodicu čija je kuča srušena. Govori i Rudolfov osmogodišnji sin. Bili smo uzbuđeni, kaže naš domaćin, kada su počeli pored naše kuče da tutnje kamioni s natpisima o pomoći. Na jednom je pisalo „Bratski Konjic - bratskom Tivtu”. Kad sam to video, meni su suze krenule na oči. Videli smo da nismo sami. Da će nam svi pomoći. Snimamo njegov govor. Kada dolazi do tog mesta - on ponovo zaplače. Lepo se osećamo među ovim Ijudima. Pleni nas njihova pribranost i stabilnost s kojom su sve ove događaje dočekali. I sa kojima će sigurno vrlo brzo izaći na кгај. Pokušavamo da platimo domaćinu popravku kola. ali on odlučno odbija. Domačin nas časti lozovačom. Kiša napolju još uvek pada.

162