РТВ Теорија и пракса

NENAD JANDRIĆ, gledalac: Televizijska drama o kojoj govorimo je područje o kojem vi radeći ga morate misliti na milijunski tihi auditorij, na gledalište koje u času rada nemate pred sobom. To je gledalište koje će kasnije u svojim kućama ocjenjivati vaš posao. I zato mislim da vi morate znati analizirati takav fenomen več zato što morate raditi upravo na taj način, toliko različit od rada u kazalištu. Mislim da postoji velika razlika između drame koja se prikazuje na televiziji i filma koji se prikazuje u kinematografu. BRANKO IVANDA, režiser: Odgovornost pred gledalištem je ogromna s jedne strane, a s druge, kada uzmemo u obzir medij kao takav odgovornost je još veća kroz naše razmišljanje o gledateljstvu. S jedne strane publika na televiziji je ogromna ali medij televizije prihvaćen je kao medij koji uspostavlja direktni kontakt sa životom i sve što se pojavi na tom mediju kao neka kreativna pojava je samo za sebe od života veoma daleko. To nije u skladu s medijem, to pričinjava poteškoće i možda zato takvi filmovi propadaju. KREŠO GOLIK, režiser: Nije razlika u toj odgovornosti. Ja, ako sada recimo snimam TV film ili TV dramu odgovaram za nekoliko milijuna gledalaca, a film u kino dvorani vidjet će možda tristo do četiristo gledalaca. Mislim da je to potpuno kvantitativno pitanje. Mislim da se odgovornost ne mjeri brojem glava. Moja odgovornost jednako je veiika u oba slučaja. MILAN MIRIĆ, scenarist iz Zagreba: Postoje filmovi koji naprosto ne prodiru u naše domove mada su sa velikog ekrana bili izvrsno primljeni, a vjerojatno je tom razlog živa stvarnost koju možemo u našem domu osjetiti samo okretanjem dugmeta na televizoru i puštanjem jednog dramskog teksta u naš dom. A kad je gledalac u kino dvorani, makar je pojedinac među stotinu gledalaca, on ipak ima tu usamljenost i može se posvetiti gledanju takvog djela. Takvi umjetnički filmovi traže u pravom smislu rrječi čitača, Kada čujem predviđanja da čemo u buduć.nosti i u svom domu imati

101