РТВ Теорија и пракса

Na tom pitanju se, uostalom, u kontekstu klasno i socijalno na različite načine oneočovečenih Ijudi niko i ne trudi da odgovori ozbiljno i uz Ijudsku odgovornost bogataš, kome je pitanje postavljeno, nije ni shvatio smisao i intencije akta, zbog toga mu dugo i izgleda zabavno ono što je u biti tragično. I tako se postepeno i tka priča Ćilim. Dramski intenzitet se postiže tek kada sredina dovede u svest mogućnost tragičnog čina čoveka čiji život visi o koncu bez obzira što sam akter za život ne haje. On namerno želi smrt jer je to jedini način da se aktuelizuju i problematizuju svi aspekti njegovog socijalnog položaja. Patnja, otuđenosti ništavilo njegovog biča. Međutim, sredina se jednoga trenutka - a to je trenutak kumulacije pojedinačnih tenzija koje se spontano prelivaju u kolektivnu reakciju, u kolektivnu psihozu otpora pred smrču i sama osvešćuje. Osveščuje se, naravno, na način koji je više oblik panike nego razumom ovaploćen sud. A to i jeste baza za kolektivnu smutnju, za psihozu u kojoj tek leluja jasna svest o potrebi grupne intervencije: i to malo svesti preobraženo u nalog, čini da se gomila preobražava u aktivnog subjekta zbivanja, ma kako i sama (kao i svaka gomila) deluje više intuitivno i nagonski nego vođena jasnom svešču. Pred gledaocima kao na dlanu, školski, počinje da deluje zakon emocionalnog sprezanja pojedinaca: reakcije se nivelišu u zajedničko raspoloženje, a pojedinci srastaju u jedinstvenu grupu, tako da mehanizam jednosmernosti delovanja gomile pod dejstvom unutrašnjeg gibanja grupe počinje da funkcioniše jednoznačno. Obuzeta osećanjem otpora pred činom koji nadolazi, gomila baš kao što se iz dubine kolektivnog razuma rađaju spontano i neprimetno ali mudrošću prožete ideje poruke, i sama istura rešenja od kojih se, shodno zdravorazumskom iskustvu aktera, neminovno nameče ćilim kao instrument spasa. c) sociološki: sve što se pred gledaocima odvija kao dramsko zbivanje, do te mere je životno, spontano i logjkom podsvesnih manifestacija vođeno, da se teško do kraja mogu odgonetnuti svi oni deterministički mehanizmi koji motivišu praksu pojedinaca uvučenih u dramsko zbivanje. Spoljne naznake te logike iz koje se u površinskom sloju izvode veze između motiva i prakse su date eksplicite - niko za junaka ne zna ni da ; postoji, a kamoli da on nešto u toj kasabi i znači: to je taj početni povod koji se sa razvojem dramske radnje preobražava u dublji povod-razlog za postupke. Sve kasnije izložene naznake nezadovoljstva: nezadovoljstvo ženom, prijateljima itd. nikako ne srastaju organski sa tom ključnom karikom u lancu svih drugih uzroka njegovog ukupnog zla - socijalne otuđenosti

110