РТВ Теорија и пракса

Doduše, cela priča se usled odsustva providljivog motiva teško i dramatizuje u glavama onih koji sve to prate i doživljavaju, nagađajuči otkuda to - drama, što i jeste, kako smo rekli, izvor dramskih tenzija. Uz sve to i život u kasabi je život otuđenih, a smrt tek najprizemnija manifestacija života, pa postaje i prirodno da se dramska nit događaja teškom mukom i probija do svesti svakodnevnom zbiljom obuzetih Ijudi. Tek če se „vremenom” drama čoveka nad kojim lebdi smrt preobraziti u stožer kolektivne drame u koju je uvučena cela kasaba, svaki njen žitelj. Samo život dok teče svojim tokom tka događaje i iz života se jedino i može izlučiti drama, i ona se pred nama i uobličava tka od životnog prediva baš kao i Čilim na kome se jedni od dosade odmaraju, a drugi spasavaju sigurne smrti; Čilim se utkao u dramu; i kao na tkanini što se od šara ne vidi osnova, tako se i u životu otuđenih Ijuđi, od bede ne vide dublji razlozi za nju. Informativno - jezgro drame - poruke, sadržano je dakle, u informativnoj činjenici koja se kondenzuje oko empirijskog sloja TV dramom komentarisane stvarnosti, tj. oko samog čina aktera drame koji visi nad ponorom. Sve što se iz toga informativnog jezgra da izvesti kao širi plan TV drame, poruke, ostaje kao mogučnost vrednosne interpretacije samog čina. U tom smislu jezgro poruke je krajnje otvorena i razuđena struktura. To je drama-poruka bez svoje, reklo bi se, verbalno-informativne komponente; ceo verbalno izgovoren tekstbi se dao svesti na šaku nepovezanih i logički međusobno nepojačanih iskaza koji kad bismo ih lišili svoje aktuelno-empirijske tj. vizuelno-auditivne komponente, ne bi značile ništa. Prema tome, ova TV drama je i zbog toga prava TV drama, jer je život u njoj zahvačen vizuelno, uzet u svojoj spoljnoj manifestaciji, preko koje se metaforizacijom slika i sekvenci postiže onaj TV mediju svojstven vid govora likovno-vizuelnih naznaka koje se međusobnim značenjsko-simboličkim interferencijama kondenzuju u instrument saopštavanja sadržaja koji su rečima ne samo neiskazivi, nego verbalno i nezahvatljivi. Ostaje da se vizuelnom organizacijom i dejstvom udeva u naše čulno perceptivne strukture onaj red iskustva koji se jedino tako, ргеко TV drame organizovanom unutrašnjom dinamikom događaja, taloži kao ekspresivno-estetička svest: svest - iskustvo koje, osim slikom i njenim ekspresivnim mogučnostima, nikakav drugi simboličko-semantički sistem valjda ne bi mogao „razumljivo” saopštiti.

113