РТВ Теорија и пракса

Upravo zbog toga sociologija o radiofonskom slušalištu postavlja izvanredno teške probleme jer je daleko lakše izučavati pozorišnu, bioskopsku ili koncertnu publiku kao Ijudsku skupinu koja ima zajedničke reakcije i gde, u svakom slučaju, pojedinci reaguju, više ili manje, jedni u odnosu na druge, nego pubbku kojoj se obrača radio-reditelj. U tome se sastoji još jedan paradoks radija. To je u stvari publika čija specifičnost, očigledno protivurečna, jeste u mnoštvu, ali u mnoštvu rasutih jedinica, pojedinaca koji najčešče ne znaju jedni za druge, i ne mogu, u svakom slučaju, da razmenjuju svoje lične reakcije u trenutku kada - svi zajedno i svako za sebe - slušaju istu emisiju. Govorio sam o „odsustvu” i o „prisustvu”. Pod odsustvom podrazumevamo auditorij čiji su svi elementi odsutni jedni u odnosu na druge. Ali ima još nešto; ne samo da onaj ko govori u mikrofon ne vidi onoga koji ga sluša, nego ni onaj koji sluša ne vidi onog ko mu govori; ne samo da je događaj ili slika koja se predstavlja slušaocu putem zvučnog snimanja često samo hinjena sadašnjost, prošlost prerušena u sadašnjost, već je i mesto gde se odvija dramska radnja, mesto bez fizičke realnosti, neka vrsta apstraktnog mesta, a šumovi koji se odatle čuju su uglavnom veštački. To je igra nestajanja i varki, igra čarolija gde sve počiva ~na vrhu igle”, gde je sve sačinjeno od nejednakih i prolaznih elemenata, aluzija i iluzija, zvučnih simbola i metafora. Ukratko, radi se o jednom čisto imaginarnom i neuhvatljivom svetu, svetu koji dobija značenje, koherentnost, kontinuitet, a to znači realnost, tek kod onoga koji grupiše te elemente, daje im ritam i oblik, a to je radio-reditelj. Upravo između njega i nepoznatog slušaoca mora da dođe do pojave sugestije na distanci, tako da se ono što je prvi video u svojoj mašti prenosi, na što verniji način, u maštu onoga koji to prima. S druge strane, govorio sam o „prisustvu”. Termin „prisutnost kroz mikrofon” („prčsence au micro”), bar u francuskom jeziku, upotrebljava se u jeziku radija radi označavanja veoma tajanstvene osobine koja još nije objašnjena, pravo govoreči, a ona je sledeća: kako to da vas neki Ijudski glas, koji prolazi kroz mikrofon, dodiruje, pogađa više nego neki drugi, izgleda vam blizak, übedljiv, skoro opipljiv, dok vam je drugi potpuno stran i kao da dolazi iz daljine. To je stoga što u svakom zvučnom fenomenu, a naročito u glasu, postoji određeni efekat koji je istovremeno fizički i psihološki, više iii manje intenzivan efekat prisutnosti, kompenzirajuči u neku ruku činjenicu da u svemu tome ne učestvuje vid. Zapravo, ništa nije „realnije”, neposrednije od

109