РТВ Теорија и пракса

(Bela Balasz), Žan Epštajn Qean Epstein): Vsevolod Pudovkin, da je vizuelni element prvotniji od verbalnog, da gest, mimika koji u antropološkom razvoju prethode govornoj reči - (takođe mogu i da je zamene) i da je pojmovna poruka sekundarna u odnosu na slikovnu. Ovaj stav govori o jeziku gestova kao o prajeziku i o razvoju Ijudskog govora od slikovnog konkreta do apstrakcije. Đilo Dorfles (Gillo Dorfles), na primer, piše o primatu slike nad racionalnim pojmom, definišući taj primat kao prvenstvo icone u odnosu na idea: Mječislav Porempski (Mieczyslaw Porebski) ističe slikovni karakter ritualne poruke i drugorazrednu ulogu reči u pre-pismenoj civilizaciji. Vizuelno-zvučne umetnosti: pozorište, film, televizija poštuju integralni karakter obe sfere u stvarnosti i otuda izvode svoja izražajna sredstva. Međutim, radio koji se u potpunosti izražava preko fonske materije ruši to prirodno jedinstvo i poredak koji potiče iz njega, dobijajući u zamenu povećanu jednorodnost i povezanost, kako značenjsku tako i ekspresivnu. Eliminišuči vizuelm sloj stvarnosti, koja je bogat izvor različitih semiotskih sistema, radio osiromašuje repertoar znakovnih tipova i značenjskih nizova koji mu služe, a time smanjuje složenost njihovih uzajamrih odnosa i veza Prividna askeza umetnosti radija je izvor njene posebnosti zbog čega reč i zvuk vrše drugačiju značenjsko-stvaralačku i ekspresivnu ulogu od one u pozorišnoj ili filmskoj poruci. U radijskom delu nastaje proširenje zvučne funkcije predstavljanja sadržaja datih u vizuelnoj sferi stvarnosti. To je svojevrsno preobražavanje vizuelnosti u čujnost, „vizije” shvaćene kao optičko shvatanje sveta u „akustiku” shvaćenu kao njegovo zvučno predstavljanje, preobražavanje „vidokruga’ u „sluhokrug”. Tako, dakle, zajedno sa eliminacijom shkovne dimenzije sadržaji ne nestaju, već podležu transmutaciji, ostvarujuči se preko verbalnog i averbalnog zvuka. Funkciju zastupanja znakova vizuelnog poretka najpreciznije ispunjava govorna reč i ona takođe u radijskoj poruci postaje najvažniji element i osnova značenjskog sistema. U pozorištu i na filmu popušta agresivnoj vizuelnosti, a ovde, pak, postiže potpunu autonomiju i izražajnost Ona je složen znak: glasovno-verbalni a istovremeno prirodan i kulturni, materijalni i pojmovni. Izgovorenu reč, govor, najčešče prati gest, pokret, mimika; dakle, avizuelna radijska reč u ovom slučaju mora da preuzme i da sugeriše značenjsku i ekspresivnu sadržinu odstranjene dimenzije. Ona ne zamenjuje mimiku i gest, ali predstavlja drugačiji način izražavanja njihovih sadržaja, postajući njihov ekvivalent U ovom procesu obavija se

125