РТВ Теорија и пракса

2. Pisani jezik i govorni jezik su dva odvojena semiotska sistema bazirana na znacima različitih osobina. Uostalom, to je opštepoznata stvar. Pisana reč je u potpunosti arbitraran, veštački znak pozvan zapravo da vrši značenjsku funkciju. I mada pisana reč nastaje sa znanjem i idejom o zvuku [„Pismo nam poručuje da se dosetimo glasa”, kako piše Klodel (Claudel)], ona ipak ostaje u potpunosti konvencionalni znak sa velikom značenjskom elastičnošču i volumenom. Analizirajuči razliku između pisane i govorne reči Žan Tardije piše da „grafičnost isušuje zvučno bogatstvo”, a „glas ličen lica, uspavan u alfabetskoj notaciji” na radiju dobija svoju fizičnost 3 Čujna reč gubi opštost pisane reči postajuči uglavnom materijalizovana i konkretna Sa pisanom reči vezana je pojmovnost ipak obogačena spoznajnom vrednošču zbog koje ima dvostruki karakter; i kulturni i prirodni. Tako je osnovna antinomija koja leži u korenu radijskog znaka sadržana več u njegovoj najvažnijoj sastavnici, u reči koja zvuči. Konflikt između motivisanog i arbitrarnog elementa koji se sadrže u znaku čini da nepotpuna postaje kako pojmovnost govorne reči tako i njena čulnost Prva je narušena saznajnim karakterom fonske materije (glas), druga - ograničena uslovnošču lingvističkog znaka. Govorna reč obuhvata dva kbda: verbalni i glasovni. Znaci oba k6da interferiraju između sebe stvarajući polifoniju zvučno-pojmovnih značenja. Teško je u definiciji odmeriti uloge oba pomenuta faktora u procesu stvaranja zajedničkih, sioženih značenja. Ipak, ističe se ogromna sugestivnost zvučnog elementa (intonacija, melodija, tembr); dokaz je zakonita pojava da, u slučaju kada intonacija protivreči pojmovnoj sadržini reči, slušalac veruje intonaciji, Ljudski glas, kao nosilac sopstvenih značenja, lišen verbalnog elementa postaje znak koji ukazuje na čoveka koji govori, prenosi njegova unutrašnja i spoljašnja stanja, karakteriše ga i određuje. Referencijalnost glasa je tako snažna da se može govoriti ne o objektu„pozvanom”preko njega, več o njegovom „ostvarivanju”. Opredmečena reč putem glasa gubi svoju opštost i apstraktnost a dobija osobinu svojstvenu prirodnim znacima - težnju ka poistovečenju sa označenim. Zajedno sa slabljenjem uslovnosti raste njena denotacijska vrednost, a

3 Jean Tardieu, Grandeurs et faiblesses de la radio, Paris 1969,

127