РТВ Теорија и пракса

doslovna značenja počinju da stiču prevagu nad simboličkim. Govorna reč, prividno monolitni činilac znakovnog radio-sistema, u suštini je složena i protivrečna iznutra, a njen semantički kvalitet je stalno promenljiv, zavisan od položaja komponenata. Različitost verbalno-zvučnog znaka može biti sređena prema skali čije granice označavaju opozicione vrste (krajnja motivisanost - krajnja izveštačenost), a čiju površinu stvaraju vrste u različitom stepenu okarakterisane tim vrednostima. Evo ih u poretku rastuće prirodnosti: @ čujna reč, u potpunosti artikulisana (obe osobine su u ravnoteži); @ čujna reč sa semantički nejasnom artikulacijom koja otežava ili onemogučava potpuno prihvatanje njene pojmovne sadržine (glas dobija prednost u stvaranju značenja, na primer u mucanju); @ leksikolizovan fonski gest i sredoslovni gest - zvuk u različitoj meri leksikolizovan, imajući još uvek osobine verbalnog znaka u potpunosti artikulisanog, ali čija su značenja građena na analogiji a ne na uslovnoj vezi sa označenim; ® neleksikolizovani fonski gest, u kome se zajedno sa gubljenjem verbalnog elementa smanjuje uloga kulturnog aspekta, a prednost dobija glas - prirodni znak koji ukazuje na prisustvo čoveka. Znaci svake od navedenih vrsta govorne reči su, u manjoj ili večoj meri, prirodni znaci koji u delo unose sopstvene „antropološke minimume smisla”. 4 Porastom kulturnog motivisanja verbalno-fonskog znaka (sa intenzitetom glasovne ekspresije) raste otpor njegove materije (koja ima karakter čisto fizičkog podstreka) protiv obavljanja simboličke funkcije u značenjsko-stvaralačkom procesu, a time se smanjuje njegova propustljivost za prenosna značenja. Afektivni, voljni i drugi elementi, prisutni u Ijudskom govoru, več se neposredno manifestuju sa izostavljanjem verbalnog sistema; glas je u manjoj meri nosilac kulturnih značenja i služi pre svega fizičkoril i psihičkom ostvarivanju čoveka. Mesto znaka na semiotskoj lestvici između krajnje motivisanosti (deverbalizovani glas) i krajnje izveštačenosti (depersonalizovana reč) uslovljava i određuje informacijsku i estetsku vrednost preko njega stvarane poruke (opozicija: denotacija-konotacija, u estetskoj ravni: verizam-kreativnost).

< Roland Barthes, ~Ržthorique de l’image”. Cit premaMaryla Hopfinger Adaptacje filmozve utworćw literackich, Warszawa 1974.

128