РТВ Теорија и пракса

Nabrojane osobine verbalno-fonskog radio-znaka: njegova dvojaka priroda (spoznajna i pojmovna), njegova redukovana materijalnost (samo zvučna), nepotpuna propustljivost za simbolička značenja (zbog prisustva prirodnog elementa) čme da je taj znak kolebljiv, promenljiv i da zahteva stabilizacionu intervenciju primaoca u aktivnom procesu slušanja.

3. Između zvučnog znaka u potpunosti verbalizovanog (artikulisan glas) i potpuno bezfonemskog zvuka i krajnje motivisanog zvuka (prirodni odjeci) locirana je posredna grupa specifičmh kvaliteta i sa različitim stepenom jezičke uobličenosti. Rec je o fonskom i sredoslovnom gestu. Sredoslovni gest je lišen samostalnosti, ali se odlikuje velikom semantičkom zapreminom. Utvrđen u reči otkriva se u njenom toku, modifikujući njena značenja i obogačujuči je sopstvenim (individualni načini artikulacije i akcentovanja, produžavanje samoglasnika i suglasnika, mucanje, specifična melodija rečenice, zapevanje). Fonski gest ima potpunu značenjsku autonomiju a njegovo saučestvovanje sa artikulisanom rečju ide u prilog integralnosti jezičke i vanverbalne sfere i vezi između dva sloja govora, artikubsanog i gestikularnog. On prenosi one sadržaje koji se opiru procesu verbalizacije, koji se ne daju izraziti, a svoje značenje gradi na prirodnoj vezi sa govorečim subjektom i odlikuje se nepotpunom konvencionalizacijom. Smatra se da predstavlja ekvivalent vizuelnom gestu koji može zameniti reč, pa čak i da postane ekvivalent rečenice. Zahvaljujući intonaciji koja odlučuje o njegovoj značenjskoj zapremini može vršiti funkciju karakterizovanja fonskog lica, određujuči njegovu starost, pol, poreklo, obrazovanje, raspoloženost juzef Majen (Jćzef Mayen) je, ispitujuči ekspresivne vrednosti govornog jezika, napravio naročitu analizu fonskog gesta. Vrste koje je on izdvojio kao semantički valentne, takođe mogu da postanu osnova za semiotsku analizu verbalno-zvučne poruke. Ovo su različite varijante leksikolizovanog fonskog gesta: • uzvični izrazi (hej, pažnja); • onomatopejski izrazi; • fonogetske reči (no, no); 9 apelacijske interjekcije (pst, stoj); 9 jezičke oznake ko-faktora osećanja i volje (hej, zar), 9 izrazi koji naređuju tišinu, čutanje, mir.

129