РТВ Теорија и пракса

Krajnji slučaj predstavljaju neleksikolizovani fonsM gestovi (uzdah, jauk, krik, kašljanje). Raznorodnost vrsta fonskog gesta ukazuje na neodređenost granice između verbalno-zvučnog i zvučno-akustičkog sistema (bezfonemskog). Čujna radio-reč je istovremeno kulturni i prirodni znak; može da postigne veliM stepen motivisanja udaljavajući se od arbitrarnosti verbalnog sistema a približavajuči se krajnje motivisanom akustičkom znaku čija značenja potiču iz organske veze sa označenim predmetom. 4. AkustičM znak saučestvuje u radio-delu sa verbalno-zvučnim znakom: približava mu se zahvaljujući svojoj foničnosti, a razlikuje se od njega nedostatkom pojmovnog elementa i potpunog motivisanja. Zvuci i odjeci reprodukovani preko radija, pored toga što su neznatno deformisani, zadržavaju svoj supstancionalni i značenjsM identitet, što im dozvoljava da se tretiraju kao replike realne fonske stvarnosti. Vežu se za predmete, lica, stanja stvari i predstavljaju njihovu suštinsku osobinu buduči njihovom zvučnom pojavom i ostvarenjem. Znak se nekako poistovečuje sa njima. Zvuci - slično pravim ikoničMm znacima - reprodukuju izvesne osobine svojih denotatora vršeči, osim toga, znakovnu funkciju. Sa ovom osobinom akustičkog znaka vezana je njegova svojevrsna „vizuelnost” zasnovana na snažnoj vezi sa vizuelnom sferom stvarnosti koju u radio-komadu znak posredno evocira. Lišen te prirodne povezanosti akustičM zvuk gubi mnogo od svojih prirodnih osobina. Tek u zajedničkoj vezi sa rečju dolazi do njegovog potpunog aktiviranja i oslobađanja celokupnog značenjskog potencijala. Te osobine smanjuju doslovnost znaka, Cine ga mnogo više veštačMm i semantičM prostranijim. Avizuelnost čini da zvuk lakše dozvoijava uopštavanje nego, na primer, slika, a njegova doslovnost ostaje samo delimična. Tako, dakle, čujna reč, nerasMdivo povezana sa zvukom u Ijudskom glasu dobija novi fonsM sloj - akustiku. Na taj način nastaje simultana, uzajamno zavisna grupa znakova koji stvaraju kompleksni značenjsM sistem. Dominacija reči u tom sistemu čini da upravo ona postaje koren zajedničke značenjske strukture. Reč obuhvata mnoštvo raznorodnih situacija i stvara osnovu svefa predstavljenog radio-delom; udeo akustičkog zvuka je količinsM skromniji i kvalitetno slabiji. On nema mogučnosti za stvaranje sopstvenih značenjsMh i ekspresivnih

130