РТВ Теорија и пракса

trajanja i bivanja. Utoliko ga radio-dramski cogito prihvata neposredno, bez refleksije, tj. onako kako ga prihvata i s£m slušalac. Zvuk u radio-drami je, kako bi rekao E. Huserl, „akt koji nešto stavlja pred slušaoca kao ono samo, akt koji izvorno konstituira objekt” „Ono što ja zahtevam od radio-drame, piše F. Majreker 1969. godine, „jeste da ona mora da akustički zadovolji, da fascinira, da draži, tj. akustički postupak mora kod slušaoca da izazove potpuno određenu reakciju, nešto što je blizu muzičkog uživanja ah se rečima i šumovima umesto tonovima.” Huserlova misao i Majrekerov iskaz su komplementarni pa smo ih stoga i naveli u horizontalnom nizu. Obe se refleksije, vidimo, dotiču bitnog stajahšta prema kome je zvuk u radio-drami u biti samorefleksivan. Pri tome zvuk ne treba shvatiti kao samcsvojnu ceMnu, več kao dopimu radio-dramskog izražavanja i koji podshče csečanja. On nije nikad puki znak, pa več njegov ontološki pojam u sklopu radio-dramske umetnosti upučuje na njegovo izrazito duhovno poreklo. Jer zvuk u kontekstu radio-dramskog umetničkog dela je na isti način kao i jezik, „produkt stvaralačke refleksije” koja omogućuje nastanak cehne onoga što radio-drama jeste. Štaviše, zvuk je njen ontološki pojam, konstitutiv koji joj omogučuje nastanak i trajanje (durče). Subjektivistički shvačen, zvuk je, kao i izraz „izraz nečeg unutarnjeg, recimo, jednog doživljaja” (H.-G. Gadamer). Kao i jezik (odnosno izraz), i zvuk „nosi u sebi upučivanje u mogučnost suštini primerenog odnosa prema subjektivizmu refleksije” (Karl-Hajnc Folkman Šluk). Gramatika akustičkih signala radio-dramskog umetničkog dela upučuje na svoju vlastitost pa se „prosijavanje” komunikacijskog ovde

27