РТВ Теорија и пракса

je indikativan utoiiko što ukazuje na sve izraženijuutemeljenost sveta radio-drame, na potrebu da i „ontičko biće” radio-dramskog dela postane predmet estetičke misli, ne samo u reiacifama primenjene teorije. s9 Dakle, na filozofijsko-estetičkom nivou tek počinje da se postavlja pitanje; šta je radio-drama? Tu je ono došlo nekako „odozgo”, prikriveno „opštim mestima” i neutemeljeno u umetničkoj praksi. To ne znači da je ovo esencijalno pi tanje ranije bilo po strani, Na svoj način počela je da ga aktuelizuje umetnička praksa, odakle se postepeno izdvajalo i pretvaralo u „centralnu tačku” teorije koje još nije bilo. Vremenom se ta teorijska „anarhičnost” prikuplja i organizuje, u oblicima deskriptivne i primenjene, parcijalne „filozofikacije”, „vračajući” produkcijskoj sredini izvesne sisteme i orijentacije, kao priručnu zbirku poštapalica, oko koje nastaie teorijska radinost „masa”, neka vrsta „interne” teorije, čije varijacije žive jedino na stručnim sastancima, gde se pored prezentacije konkretnog iskustva übacuje i izvesna „filozofičnost” u stilu; na koji način radio-drama jest, da li je to specifična vrsta umetnosti, ona je apolonska, ili dioniska, nevidljivo pozorje je največi teatar na svetu, radio-drama je jedina „intimna” umetnost - Drugom se obrača iz potaje i sa poverenjem, itd. Specijalna ili primenjena estetika račva se u dva pravca: prvi bismo mogli nazvati deskriptivno-iskustvenim a drugi tehničkim. Feliks Felton je učinio prvi celovit, deskriptivni korak, sačinivši jednu zbirku opisa nastajanja radio-dramskog dela, u trenutku kad još nije bila razvijena ni specijalna radio-dramska književnost Rože Pradalije dolazi nešto kasnije, u momentu kad se več objavila stereo-tehnika, kad je originalna radio-književnost bila u procvatu a mikrofonsko „pisanje” pripremalo put novim tendencijama. Tamo gde je Felton zastao, Pradalije je nastavio. Prvi je isticao da če estetika biti moguča tek onda kad ovladamo sposobnostima tehnike, a drugi je, mikrofonskim razvrstavanjem umetničke prak-

j 9 Interesantno je da se upravo u našoj, jugoslovenskoj sredini javljaju, koliko je meni poznato, prve filozofijsko-estetičke „prolegomene” oradio-dramskom delu, u smislu traženja „spekulativnog” odgovora na pitanje; šta je radio-drama, kakva je njena ontološka suština? Pored Tomaševićeve „ontofenoraenološke analize”, susreli smo se i sa „prolegomenom” Tomislava Gavrića, koja je manje paradigmatična, izložena u skicama i i dikativno više zasnovana u dijalektičnosti umetničke prakse, sa osloncem u bašlarovskoj poetizaciji prostora. Videti; Tomislav Gavrić, „Priroda medijuma (Uvod za jednu estetiku radio-drame)”, „Scena”, br. 2/77, Novi Sad.

39