РТВ Теорија и пракса

karakteristike trenutnih kretanja nego vidove „dovršene estetičke institucionalizacije. Uostalom, čim pokušamo da razuđenu radioMramsku praksu podvrgnemo nekoj čvrstoj unutrašnjoj podeli, put nas vodi u pozorište, muziku i knjiže nost, ili u „estetički čorsokak”, kako to tvrdi i Rože Pradalije. Ako je to tako, nismo li se, možda, vratili na početak, nismo li i na kraju otvoriii pitanje specifičnosti radio-dramske umetnosti kao takve? Međutim, iako izvesna bitna estetička pitanja ostaju otvorena, čini se da definicija radio-drame kao akusdčve umetnosti obuhvata niz posebnosti koje svojom akustičkom celinom radio-dramsku umetnost nedvosmisleno obeležavaju kao zasebnu vrstu umetnosti. lako je akustička odrednica i sama sobom dovoljan iskaz identiteta radio-dramskog speciukuma, čini se da je ovu definicijumoguče dopuniti još jednom opštom oznakom iz domena idejno-estetske konsekvencije, prema kojoj bi se radio-drama imenovala kao sintetička, poetsko-diskurzivna umetnost Umetnička praksa naime potvrđuje da upravo ona dela čiji umetnički sklop i autorska mtencija skladno „sinhronizuju” intelektualno i emocionaino ; racionalno i iracionalno, stvarnosno i fiktivno, refleksivno i poetsko, najkompleksnije i najprimerenije uvažavaju specifičnost auditivnog jezika i specifične, redukovane okolnosL. recepcije. Prava radio-drama nije ni „lekcijaška” (direktno apelativna), ni emocionalno agresivna (patetična i iluzionistička). Ona se obraća sagovorniku ~u mraku” i kao takva računa sa njegovom maštom, sa mogučnošču asocijativnog mazova, sa celokupnim duhovnim i emocionalnim poljem svesti. Njena sredstva nisu m iluzionistička, ni katarzična, ni lizički agresivna ili pompezna. Takva sredstva tražila su svo]u estetsku moč u uslovima kolektivnog entiteta, tamo gde se neposredno konstituisala kolektivna jednačina poetskog čina (teatar. na primer). Ovakvo shvatanje radio-drame bhsko ]e po]mu Bašlarove „logosfere”, kao novog vida psihičkog, reileksivnog i poetskog ozbiljenja. To najmanje znači da sam ja za nekakvu intimističku dramu koja se distancira od „velikih tema i samozadovoljno kruži tragom „malih sudmna iogodovština, izmišljenih i stvarnih. Naprotiv, radiodrama ima ogromno stvaralačko polje koje i te kako može biti „imploiivno”, iako je iz aspekta recepcije tehnički razdeljeno na „pnvatne” ok\tire. Prepuštam čitaocu da nastavi razmišljanje o tome kakva bi radio-drama „trebalo da bude”. Ostaje mi jos ]edino da, pre analize pojedinih oblika (dela) u drugom delu

44