РТВ Теорија и пракса

izlet. Tri meseca, šest meseci. Pa šta može za tri meseca i šest meseci u Parizu da učini? Ništa! I ovde, је V. E, dobro. Dakle ovako. Ovo sad imate, ne treba ponavljati... To će biti znate kada, to će biti kroz koju godinu, posle mene. Kad mene ne bude bilo onda ćete da, ovaj, sedite u nekoj kafani. Onda će da kažu: vidiš, on. A jesi ti? Ja sam ga snimao. Znaš, starac je ćitao meni, i tako. To će onda da bude. Nego ja ću vam pripremiti, dakle, ono što je on tražio, drugo. Neki, jedan odlomak ću dati. To može da čita neko. Pošto vi kažete... Pa ja bih više voleo da tamo neko, da ne bude preterano, suviše, znate. Ajd’, razumem ovo, ali možda je bolje da neko drugi čita. Ali ovaj razgovor, u svakom slučaju, to bih hteo tek kad stignem tamo. ]a ću biti avgusta... Krajem. Znate šta, znate šta? Vi treba da vidite, ja treba da vam dam te intervjue koji su već načinjeni. Vi niste ni Drenovčev videli... E, pa to, znate, da ne ponavljam stvari, je V? Ovo što vi pitate, neke stvari, to su ponavljanja. Ne volim da se ponavljam. Hajde prekucajte pitanja, ja ću sačekati, pa ćemo onda na ta pitanja da odgovorimo. A ćaskanje, to možemo kasnije. Može da učestvuje i vaš šef i ko god ’oćete. Sednemo u kafanu...” Danas je ostalo sećanje, vrlo živo, zahvaljujući „zaleđenom” glasu na magnetofonskoj traci. Dovoljno je da se čuje samo fon sobe s početka snimka, pa da se gotovo iz minuta u minut rekonstruiše ceo razgovor. To zna svaki radio-reporter koji prebirajuči po trakama, preslušavajući, kopa po zvučnoj prošlosti koja postaje sadašnjost jednim pritiskom na dugme ~play”. U stvari, postoji samo vreme zapisano na traci sa preciznim trajanjem, tačnijim nego u životu. Postoji isečak koji zbunjuje reportera posle toliko vremena svojom vanvremenošću, fluidnošču, pravom zbrkom serije trenutaka, prostora, sedih vlasi, drhtavosti i magnetskih čestica glasa. Crnjanski je tačno rekao da ču pričati kako sam ga snimao. To sada činim uz neizbežno slušanje, jer samo preslušana traka vraća vreme i sečanje na glas ili

99