РТВ Теорија и пракса

dopunjuje i pojačava efekte složene glumačke interpretacije. Godine 1970. skreču pažnju radio-drame Govor Franeta Puntarja i Sudnica Evalda Flisara. Frane Puntar, pre svega poznat kao autor radio-drama za decu u kojima je pokazao vanrednu inventivnost u izboru i obradi nekonvencionalnih originalnih motiva, u svojim prvim radio-dramama za odrasle Ispod pojasa i Kralj đubrišta (1967) - kritički obrađuje međusobne Ijudske odnose i detaljno opisuje psihu svojih junaka. Govor je namerno pojednostavljen i u suštini shematički strukturiran: govornik, junak drame, nije psihološki obrađen lik, ni detaljno određen kao individua, ali je potpuno tipiziran u svojoj hipokriziji i karijerizmu, Drama je građena kao tema sa varijacijama, u njoj se ritmički ponavljaju prizori koji razotkrivaju nemoral. Uporedo sa raspadom morala ličnosti, menja se i njegov govor: rečenice gube logički smisao, reči se raspadaju u besmislene slogove i govor se završava na jednom jedinom vokalu koji ništa ne znači, a dat je sa svom govorničkom širinom. Kada dostigne potpun moralni raskol i raspad govora, junak biva nagrađen: napreduje u društvenoj hijerarhiji Kao i u svim svojim delima i ovdeje Puntar izraziti radiofonski autor koji piše za zvučno izvođenje, pri čemu scenario predviđa sve do sitnice i zbog toga odbija čitaoce, da bi ga već kod čitanja „čuli”, Evald Flisar • je u radio-drami Zgrada suda ostvario pravu kafkijansku atmosferu. U izumrlom gradu radi još samo sud u koji svakih deset godina dolazi nov sudija. U zgradi se ništa ne događa, jedini zadatak novih sudija je da se prilagode životu u zgradi. Mladi sudija u nastupu besa protiv postoječeg sistema übija predsednika suda, ali ni übistvo ne dovodi do promena, jer odmah dolazi novi sudija kome je namenjena ista sudbina: večno prilagođavanje praznom hodu točka samog od sebe delujučeg mehanizma. Osnovna ideja je jasno eksplicirana, bez detaljnih psiholoških opisa, celokupna drama izvedena je kao čista parabola o čovekovom neprestanom otporu protiv neminovnosti života, koje ga teraju upravo u ono protiv čega se na početku borio.

163