РТВ Теорија и пракса

Mart 1966. Gost emisije Vladimir Bakarić

od nekih drugih televizija u svetu, od neke druge TV prakse. Kod nas po pravilu novinar mora da se vidi. A onaj ko je pozvan da bi se čulo njegovo mišljenje vidi se toliko koliko je potrebno da bi se zakijučilo da njih dvojica razgovaraju. U stvari, on bi trebalo da bude tako postavljen da razgovara sa gledaocima. Pitanje nije ni banalno ni tehničko. Da li ste to primetili? Pitanje je suštinsko. Ako to pređe u praksu da reporterova bude i prva i poslednja, onda je to nešto drugo. Onda mi nismo pozvali sagovomika da bismo čuli što više mišljenja i stavova, nego da bismo potvrdili sopstvenu tezu. To nije samo nedostatak bontona, mada je i to. Znate, velika je moč televizije, naročito ako čovek sebe identifikuje sa njom. Ondato znači uskraćivanje informacija. Ljudi na Televiziji mogu nekog da promovišu, a mogu i da ga smene. Naročito oko ovih komunalnih problema. Oni koji intervjuišu veruju da tu, na licu mesta, treba da isteraju pravdu, Taj čovek nema drugu televiziju na koju bi otišao da odgovori ovoj Televiziji. Šta da radi taj čovek? A ima još nešto drugo: on nema drugu televiziju koja bi analizirala kako radi ova Televizija. A.Š.: Po vama, dakle, televizija nije demokratska institucija? J.Š.: Novinari mogu da kritikuju sve, da uđu na svaki sastanak. Ako ih ne puste reči če: nisu nas pustili! Krije

211