РТВ Теорија и пракса

BRANKO: Šta? RANKO: Momački život... Tako je počeo susret Ranka i Branka, majstora viceva iz prvih dana Vesele večeri za koje je tekstove pisao dr Tibor Ignjatovič, lekar iz Pančeva. On ih je i sada, posle toliko godina, „doveo” na jubilamu emisiju. I njih dvojica su doprineli raspoloženju o kojem je sutradan „Politika ekspres” pisala: „Puna dva časa gledaoci u dvorani Doma Sindikata u Beogradu i kraj malih ekrana, kao i slušaoci radija grohotom su se smejali najnovijim dosetkama i šalama naših najpoznatijih humorista”... Izveden je, posle, i jedan otkup sa konkursa (Miloš Tasič-Branislav Lovrenski, Kartonizacija). Za stolom je službenik sa velikom kartotekom. Nad njim natpis; BIRO ZA ZAPOŠLJAVNJE. I ispod toga još jedan: NEZAPOSLENIMA ULAZ ZABRANJEN. Došao je: NOVINAR: Moj list pravi jednu anketu, a ja sam došao da fotografišem jednog nezaposlenog sa najprivlačnijim osmehom. Samo ne znam gde da ga nađem. SLUŽBENIK: Sa nezaposlenima je teško, druže. Neče da dolaze u Biro. Kad se naljute neče da dolaze čak ni na pečatiranje. NOVINAR: Kakvo pečatiranje? SLUŽBENIK: Svaki nezaposleni ima svoj zeleni individualni karton, sa kojim se kao lice privremeno van radnog odnosa javlja Birou, gde mu se stavlja pečat na karton. Trebalo bi da dolaze svakih deset dana, ali ne dolaze. Kao deca su. NOVINAR: Pa zašto se Ijute? SLUŽBENIK: Teško je reći. Biro im izlazi u susret i čini sve za njih; kartoni se stalno kartoniraju, klasiraju i pečatiraju. Međutim, imamo slučajeva da se neko od njih naljuti, uzme i iscepa karton. NOVINAR: Kao da im je karton kriv? SLUŽBENIK: Jeste! Cepaju kartone! I zamislite, kolika je to šteta za zajednicu koja se trudi i troši, štampa im kartone, a oni ga izgube ili ga prosto pocepaju... NOVINAR: Nisam znao da su takvi nezaposleni, SLUŽBENIK: Pardon. Kod nas nema nezaposlenih. Kod nas ima samo nekartoniranih...

230