РТВ Теорија и пракса

Jedva su me primili. Motiv je bio da sam ja počeo da izigravam TV zvezdu i da televiziji nisu potrebne ~te male umišljene vedete”. A.Š.; Čije je to mišljenje bilo? M.Đ.: Pa, uglavnom, urednika Dnevnika Mileta Nikolajevića, a u međuvremenu su došli i novi glavni urednik i direktor koji me nisu poznavali, ali preovladalo je mišljenje pokojnog Branka Nikolića koji je bio urednik Unutrašnje rubrike i tako mi kažu: dođi sutra na posao i ja nastavim... A.Š.: Tada je formirana televizijska redakcija koja je držala poziciju gotovo dve naredne decenije. U čemu se sastojao novi stil rada? M.Đ.: Ne bih rekao da je bio bitan stil rada, već sistem hijerarhije koju mi do tada nisrrio poznavali. U „Politici” se znalo da te prvo ne potpisuju, zatim dobijaš inicijale, pa prezime, da bi ti posle desetak godina potpisali i ime. Mi, naviknuti da radimo sa Gucom Trailovićem, glavnim urednikom, koji je tada imao trideset i pet, šest godina, nismo mogli lako da se tome prilagodimo, tako da je bilo sukoba, sudara, sitnih, usputnih svađa. Uglavnom, nama je prebacivano da nam smeta što se manje pojavljujemo na ekranu. A.Š.: A ko se pojavljivao? M.Đ.: Pre toga, postojala je u našoj televiziji „škola Minje Dedića”, gde smo učili kako da se ponašamo pred kamerom i nikoga nisu puštali na ekran ako Minja Dedič to nije odobrio, ako on nije smatrao da je taj spreman da se pojavi pred publikom. Za njegovu odluku nije bio bitan izgled niti glas. On je samo insistirao da izgled, glas i naćin prezentacije budu u izvesnom skladu. Ni svi glumci nemaju isti glas, mogu govoriti basom, baritonom i nisu svi zgodni niti lepi, ali svako ko postane veliki glumac ima svoj sklad, unutrašnji i spoljašnji. Ta škola je prestala da radi. Novi Ijidi nisu hteli da uće, mada je bilo i onih koji su to želeli. Jova Ščekić je, recimo, dolazio sa nama zajedno ujutru u osam da sluša Minju Dediča, mada po svojim pozicijama nije morao, ali on je spadao u Ijude koji su se najduže i najpreciznije pripremali za emisije. Nametnuta

241