РТВ Теорија и пракса

radni vek sa televizijom zadržala se navika da se sve mora pratiti? M.Đ.: Dok sam radio gledao sam program od početka do kraja. Sada, naravno, pravim selekciju i to veliku. Na žalost, ponekad se u toj selekciji prevarim. Mislim na emisije magazinskog tipa, od politike i ekonomskih problema, do kulture i sporta. Gledam više puta, pa se razočaram i onda ne gledam, a čujem da je emisija bila sjajna. Vreme ne dozvoljava više ozbiljnom čoveku da provodi pet sati pred ekranom. Najmanje gledam zabavne emisije i neki kvazi humor, kakav, mislim, više nigde ne postoji. A.Š.: Dok ti je televizija bila životna preokupacija u profesionalnom, pa i privatnom smislu, čim si joj poklanjao većinu svog vremena, da li si pretpostavljao kako će se televizija razvijati {ukoliko to pamtiš, da li su tvoje pretpostavke hile tačne? M.Đ.: Nikada nisam ozbiljnije razmišljao o tome, jer nemam tog futurističkog osečanja. Držim do onog mišljenja da je svako predviđanje budučnosti potcenjivanje budućnosti. Ni o sebi ne razmišljam - šta če biti za pet godina, a kada bih mislio šta če biti u Jugoslaviji mogao bih da se uplašim. Budućnost se ne može zamišljati na laički način, već samo ozbiljnim proučavanjem i tu se onda uvek pogreši. AŠ.: Zar ti, kao ekonomista, ne možeš da na ozbiljan način razmišljaš kako će se stvari odvijati? M.Đ.: Stvari se ne mogu predviđati za period duži od pet godina, sem za najosnovnije stvari koje je istorija civilizacije predodredila za dvadesetogodišnji period, to je infrastruktura, saobraćaj, energetika... Ko je mogao da pretpostavi da će Jugoslavija sedamdeset i četvrte godine, kada je ceo svet krenuo u štednju, da se orijentiše na rasipanje ogromnih, tada jevtinih kredita u inostranstvu, da ih übaci u mnoge nekorisne investicije? I sada, kada razvijene zemlje izlaze iz recesije, mi ulazimo u krizu i uzimamo strahovito skup kapital da bismo vračali jevtine kredite. A.Š.: Zar jedan ekonomista to nije mogao da predvidi? M.Đ.: To nije stvar predviđanja. To je stvar upozorenja.

249