РТВ Теорија и пракса

je, u priličnoj meri potisnulo u pozadinu u prošlosti nesumnjivo značajan korelativni kriterij u umetnosti: njenu socijalnu funkciju. U prvom planu našli su se, zauzvrat, kriteriji koji održavaju tek marginalan odnos sa stvarnosnim kontekstom umetničkog dela: personalistička, psihoanalitička, semantička, semiotička ili strukturalistička kritika, odnosno teorija, značili su, zapravo, umnožavanje kriterija koje je, usled sve naglašenije diversifikacije, posle nekog vremena postalo nemoguće složiti u jedinstven, zajednički imenitelj. I takvi su procesi, razume se, legitimno pravo umetničke teorije u njenom nastojanju da sveobuhvatnije izrazi mišljenje umetničkog dela; međutim, to ne postavlja samo nove aksiološke probleme, več proishodi i ozbiljnim problemima na nivou komunikacije. Razbijanje „svetog trojstva” u umetnosti moguče je, u jednoj slobodnijoj interpretaciji, uporediti sa procesom atomske fisije; sa razbijanjem nukleusa, time što se u stabilan sistem atomskog jezgra uvodi jedna strana čestica izuzetno snažnog übrzanja B . Odjednom, sa razbijenim jezgrom, dobijamo mnoštvo novih slobodnih čestica koje, daljom interakcijom, vode ka potpunoj lančanoj reakciji; pršte sve nova jezgra, a eksplozije oslobađaju nepojmljivo silnu energiju. Obratimo, dakle, pažnju na tu oslobođenu energiju; energiju koja je proistekla iz fisije i koja bi nam, nema sumnje, mogla dalekosežno poslužiti kao generator za novu fuziju. Umetnička praksa, umetnička teorija i publika, svako ponaosob, žive danas u znaku silne potrebe da svoje težnje identifikuju, i otelotvore, na jednom višem nivou svesti - i sve troje je, u traganju za novim tačkama dodira, ne retko, a katkad i posve neoprezno, ispoljilo sklonost da se zadovolje surogatima. Publika surogatima umetnosti, umetnička praksa i umetnička teorija surogatima publike. Od kada je nekadašnje čvrsto trojstvo razbijeno - publika, umetnička praksa i umetnička teorija sledile su, najčešće, odvojene evolutivne tokove koji su se samo u retkim trenucima podudarali. Čini se, međutim, da su mogučnosti odvojenih evolucija danas već dovedene do krajnjih konsekvenci: hegelijansko klatno cikličnih

8 Metaforički govoreći, tu bi „česticu” mogli predstavljati novi masovni mediji.

14