РТВ Теорија и пракса

u igru pošto jedan momak iz sve snage tresne u ogroman bubanj. Vibracije dečaci čuju čitavim telom. Cini пп se da bi ovakva jedna emisija, u drugim delovima sveta, pa i kod nas, imala ton socijalne demagogije. Izveštaj o rastu i padu broja nezaposienih u pojedinim državama, precizno kao dnevne kursne liste. Meteorološki izveštaj. Ledena kiša u Njujorku. Opet sam u Hotelu Čelzi. Soba 126. Nastavljamo sa snimanjem našeg filma. Ulazi Suzi, prijateljica Harlofa, s dve flaše piva „Los Equos“. Primećujem, zbog jakog reflektorskog svetla, jedan tanjir sa šparglama u vazduhu. Onda primećujem da tanjir sa šparglama drži crna devojčica Koko. U stvari, Koko danas nije crna, kao da je neko okrečio. „Zdravo Koko“ kažem. Koko kaže ~zdravo“... ali to njeno zdravo dolazi kao s druge planete. Postaje mi jasno da Koko uopšte nije u sobi 126. Droga je svakodnevica Hotela Čelzi. Suzi nestaje. (Koko je nestala onog časa kada sam je primetio.) Ostajemo sami, Harlof i ja. Harlof jede špargle kao gutači vatre. Vidim ga kako pažljivo uzima dve zelene trake, diže svoje ogromne ruke do plafona, otvara usta kao da to sa šparglama nema nikakve veze. Ja jedem špargle onako kako se obično jedu ali se baš zbog tog osećam nekako neobično. Sve je ovde na ivici neverovatnog. Jednom sam u sobi 117 jeo jastoga. Pošto je skuvao jastoga u velikom olupanom loncu, Harlof mi ga je prosto bacio na sto, onako kako Ledi baca kuvanu virslu ili komad kuvanih škembića. Onda, za sebe, u vodu stavlja makarone. Jedem kuvanog jastoga, onako kako gladan čovek jede običan baren krompir, a Harlof guta svoje makarone s ukusom jastoga iz države Mejn. Pijem špansko crno, „Los molinas", Harlof naravno burbon. Sobe 126 i 127, hodnici i stepeništa Hotela Čelzi, Ijude i živolinje koji ovde žive poćinjcm da pratim kao televiziski

143