РТВ Теорија и пракса

iskustva. Naša analiza je, međutim, pokazala da upravo prisnost osposobljava televiziju da deluje u pravcu raskrinkavanja. Ona je, u stvari, za ovu ulogu znatno pogodnija od mnogih velikih kritičkih književnih dela, budući da protivrečna opažanja predstavljaju neraskidivi deo strukture njenih poruka a nikakva brižljivo oblikovana umetnička vizija ne bodri gledaoca da uči da živi s tim opažanjima. Štaviše, umetnike, poput Brehta i Džojsa, u ostvirvanju željenog donekie sprečava sudbina njihovih dela, dodatno mistifikovanih nepodeljenim obožavanjem koje se pretvara u njihovu zlu kob. Čitaocu je veoma teško da veliko umetničko delo upotrebi za rušenje, reformisanje i ponovno stvaranje utvrđenih normi, kada je i samo to delo uključeno u pomenute norme. Televizija je, sasvim sigurno, svesna proizvoljnosti većine svojih kodova, ali joj nije ni na kraj pameti da ih kritikuje, već ih svesrdno veliča. Šta potom mi, gledaoci, radimo sa porukama, drugo je pitanje. Ne želimo da tvrdimo kako gledaoci neprekidno i svesno raskrinkavaju poruke da bi kritikovali ili izdvajali ideološke okvire unutar kojih žive. Tvrdimo, međutim, da se, prihvatajući televiziju onakvu kakva je, mi gledaoci spontano i neprekidnO suočavarno 5 poinenutnn ok viri/na i, pri lome, obavezno prema njima zauzimamo stav, kako bismo dekodirah zabavne sadržaje koje nose, i time sebi obezbedili uživanje. Dakle, analiza pogodna za čitanje Džojsa i Kafke, a nepogodna za ~čitanje“ televizije, prosečnom posmatraču konačno osporava moć pa čak i svaku mogućnost prepoznavanja sopstvene situacije, sa svim njenim složenostima i protivrečnostima. S druge strane, televizijska poruka je sopstvenim ograničenjima i unutrašnjim protivrečnostima prisiljena da svim svojim posmatračima pruži upravo takvu slobodu opažanja. Drugim rečima, nije neophodno da na bilo koji način menjamo televizijske poruke da bismo ih raskrinkali; umesto toga, trebalo bi da, poput kritičara, shvatimo šta nam to televizijski jezik saopštava.

163