РТВ Теорија и пракса

Izvori podataka o radiju u zemljama Latinske Amerike su daleko manjeg obima nego oni o televiziji, i ne daju mogućnost sticanja kompletne slike o ovom mediju. Stručnjaci Uneska uradili su projekat u kojem je vršeno poređenje tri raličita tipa nacionalnog radio-sistema: državnog, poludržavnog i privatnog. Izveštaj sa rezultatima je izašao u tri broja Uneskove edicije „Komunikacija i društvo - Sociološko-ekonomski aspekti komunikacionih sistema“. Venecuela je izabrana kao predstavnik ~privatnog“ modela nacionalnog radija, a istraživanje je urađeno u Institutu za komunikološka istraživanja Centralnog Univerziteta u Karakasu. Radio-difuzni sistem u Venecuelni je u privatnim rukama i samo delimično pod državnom kontrolom. Postoje 143 privatne komercijalne radio-stanice, 1 privatna nekomercijalna i 8 državnih (4 su komercijalne a 4 nekomercijalne). Prema podacima iz 1980. godine one su radile ukupnom snagom od 2 127 kW. Dozvola za početak rada prve stanice dobijena je 1924. godine, a program se sastojao od muzičkih priloga, komedija, vesti i vladinih programa Već tada se radio suočio sa problemom prihoda - bilo je veoma malo pretplatnika. Komercijalni program je eraitovan od 1930. godine, a 1935. je bilo 16 stanica čiji su program kreirali sponzori. Zakon kojim se reguliše rad radija je donet 1941. godine i tada se prvi put govori o nacionalnoj mreži i mogućnostima radija u obrazovanju. Nacionalna radio-stanica je osnovana 1946. godine u vreme kada već postoji 50 komercijalnih radio-stanica mahom koncentrisanih oko Karakasa i Marakaiba. Država osniva prvu televizijsku stanicu 1953. godine ali i nov medij übrzo preuzimaju privatne kompanije. Tada se radio našao u najvećoj krizi od svog postanka. Propaganda se okrenula televiziji a, osim prihoda od reklama, radio-stanice su ostale bez najboljih stručnjaka i kreatora, Da bi preživele potražile su novu vrstu auditorija i stvorile drugačiji programski koncept. Prioritet je dat dnevnom programu usmerenom ka određenim kategorijama slušalaca.

153