РТВ Теорија и пракса

U filmu povezivanje muzike daje zu rezultat interartistički spoj u kome je težište muzike pomereno sa terena muzike na međuprostor između slike i zvuka. Muzika više ne opstaje sama jer, za razliku od gomjih primera ona više nije centar i predmel procesa, jer je njena integracija potpuna, a njen smisao uslovljen funkcijom slike i dramatutgije. Bitna razlikaje i u tome da u praktičnom radu na filmu muzičar mje više sam; on је sada deo ekipe. On sarađuje i primenjuje muziku, koja će u datom trenutku i sama biti osnova za primenjivanje drugih elemenata ftlma. To ga približava praktičnosti zanata i industrijske proizvodnje. Muzičar pristupa dugoj istorijskoj povorci majstora umetničkog zanatstva koji dopunjavaju umetničko stvaralaštvo od starih civilizacija Egipta, Grčke i Vizantije pa, preko renesanse, do doba Luja XIV, kada primenjene umetnosti doživljavaju poseban procvat u dubokom skladu sa duhom vremena, i sve do industrijskog društva, kada se povezuju sa mašinskom proizvodnom i demokratizacijom tržišta, što je uslovilo pojavu serijske proizvodnje. Jednom rečju, kompozitor postaje stvaralac primenjene muzike i deo savremenog društvenog mehanizma umelničke „proizvodnje” za „tržište” i „konsumente” umetnosti. Sem muzike, na filmu i dmge umetnosti dobijaju izraženiju ~primenjenu“ karakteristiku. Pored već po prirodi primenjenih umetnosti scenografije i kostimografije, na filmu i gluma dobija primenjački karaketr u odnosu na svoju tradicionalnu formu. A i sam se film, iako autohtona umetnosfj lako uklapa u društvo primenjenih umetnosti, koje su u očiglednom usponu. Postavljajući pred publiku male zahteve, služeći se kultumim i običajnim stereotipima, savremene primenjene umetnosti, uz malo pažnje, pružaju iluziju doživljanja umetničkog dela, pa čak i iluziju posedovanja iskustva umetničke istorijske prošlosti. Ovakva orijentacija, potpomognuta tržišnom konjunkturom, donosi opasnost da se primenjene umetnosti svedu na samozadovoljnu poluumelnost cija je namena zabava. A puvodom njene dinamičnosti Stolnic kaže: - „Svel se menja, ali svaka promena mje i паргефк, a ponajraaje je dominantna ta promena u današnjoj umetnosti. Pogotovo to nisu pseudoumetnosti zabave i umetnosti samopovlađivanja..." U ovim okvirima nastavlja se razvoj filmske muzike kao posebnog muzičkog rc*da čiji je nosilac čas muzičar čas kompozitor, a neki put i sam reditelj. Posao muzičara na filmu nije uvek i posao kompozilora; njegov rad je povremeno zanatska praksa, a neki put pravo umetničko stvaralaštvo. Za

188