РТВ Теорија и пракса

vrednosti ostalih umetničkih dela. Estetičar Milenko Misailović misli da definicija lutkarske režije zaslužuje posebnu studiju i ukazuje na specifičnost jezika lutkarske dramaturgije i režije, kao i dramaturgije lutkarskog prostora i dramaturgije odnosa živog glumca i lutke kao nosioca scenskog znaka. Dramski pisac koji je zadužio našu savremenu lutkarsku scenu, Stevan Pešič, smatra da je „pozorište jedno”. Razlika se nalazi samo u jeziku. Uloga reditelja u lutkarskom teatru je prirodno nadređena, jer je upravo on tvorac celine scenskog umetničkog dela. Za Nevenku Magaš-Filipović, iskusnog umetnika lutkarske scene i jednog od najboljih jugoslovenskih lutkarskih animatora, lutkarski teatar je u osnovi primenjena umetnost. Odnos reditelja i animatora je promenljiv. Bitno je da režija i animacija uspostavljaju kreativan odnos upravo preko lutke, kao fokusa „redateljeve zamisli i glumčeve fantazije”. U traganju za estetikom lutkarske režije suočeni smo s umetnošću reditelja kao stvaralačkim procesom. Nije stvar u tome da se režija objasni kao nadređena funkcija kolektivnog pozorišnog, filmskog, radijskog ili televizijskog stvaralaštva, već je bitno dokazati suštinu režije kao umetnost konstitucije (dramaturgija, režija, gluma, vreme/prostor, recepcija), gde je reditelj, jedini po svojoj estetskoj funkciji, predodređen kao tvorac celine režijskog umetničkog dela. Iz svega rečenog možerno zaključiti da režirati za decu, u bilo kom mediju umetničkog dramskog, filmskog, operskog, lutkarskog radijskog ili televizijskog ostvarenja znači suočiti se s organikom režije i uvek promenljivim zakonima stvaranja živog umetničkog dela.*

* Uvodno saopštenje Radoslava Lazića „Predmet režije za decu” na Studijskim razgovorima Režirati г a djecu. X,\\ I jugoslavenski festival djeteta, Šibenik, 1986 (napomena Redakcije).

132