РТВ Теорија и пракса

U ovom broju objavljujemo inserte iz građe za Zvučni portret Beograda. Meni nepoznat čovek, Beograđanin, telefonirao mi je jednom da je upravo čuo dramu Duž duge duge ulice prema Borhertovom romanu Generacija bez milosti. Nije to bila uobičajena čestitka. Čuo sam reči koje su me zainteresovale, jer je anonimni sagovornik govorio sa izuzetnim razumevanjem zvuka. „Govorite kao da ste od rođenja slepi" - гекао sam mu. ~U pravu ste, Arsenije, ja sam slep od rođenja". Obilazim ovih dana grad, slušam pokušavajući da i sam budem slep. Šta to govori Beograd? Pomišljam kako bi mi bilo lakše da sam u nepoznatom gradu, prvi put, da biće velikog grada osluškujem kroz nerazumljiv govor Ijudi, upoznajem kroz bezbrojna, svakojaka oglašavanja. Beogradom sam sav nekako natopljen, uronjen u njega, umoren njime. Moja je svest davno složila sve podatke i kao da više ništa novo ne mogu da čujem. Ulazimo u Uličicu 1300 kaplara. Prvi zvučni citat: udvojeni koraci, škripa. Udarac prstom po limu izlupanog oluka. (Po tom sam limu udarao prstom još dok sam bio dečak, igra koju od detinjstva nisam napustio.) Koraci sleva nadesno. Vivaldi: Zima. U podrumskim prostorijama Kolarčevog narodnog univerziteta Gudački ansambl „Dušan Skovran" uvežbava koncertni program. Uskoro če kalendarska zima. Šta bih pomislio i kako bih kao stranac ili kao slep čovek čuo Vivaldija u Ulici 1300 kaplara? Postajem radoznaliji. Kao da se bude iz dremeža nekakvi prostori moje svesti, gde se beleže, pamte samo zvučni događaji. ■ Glasine? Šta su glasine na uglu Knez-Mihailove i Zmaj-Jovine ulice. Zvuk kompresora. Kompresor, prvak zvučnog zagađenja. Mikrofon ga lagano obilazi, kao da ga njuši. Nešto je čulno, životinjsko, živo u tom kruženju mikrofona oko

136